STROSSMAYER, Josip Juraj

STROSSMAYER, Josip Juraj, biskup, političar i filantrop (Osijek, 4. II. 1815 - Đakovo, 8. IV. 1905). Školovan u Osijeku (gimnazija), Đakovu (sjemenište), Pešti (teologija, doktorat filozofije 1834) i Beču (doktorat teologije 1842). Zaređen je 1838; do imenovanja za biskupa bosansko-srijemskog sa stolicom u Đakovu 1849. djelovao je kao profesor u đakovačkom sjemeništu, te kao dvorski kapelan, profesor i ravnatelj zavoda Augustineum u Beču. Došavši na čelo đakovačke crkve s 34 godine, stolovao je u Đakovu više od pola stoljeća (1849-1905). Velike je prihode s biskupijskih imanja stavio u službu crkve i narodnog prosvjećivanja. Osnovao je i financijski podržavao Jugoslavensku akademiju (1860), Sveučilište u Zagrebu (1874) i Galeriju JAZU (1884). Podigao je neogotičku katedralu sv. Petra u Đakovu (1866-82), te pomagao niz prosvjetiteljskih i kulturnih djelatnosti u svim južnoslavenskim zemljama. Odlučan pobornik austroslavizma, federalizacije Habsburške Monarhije, ujedinjenja hrvatskih zemalja, slavenske uzajamnosti i jedinstva kršćanskih crkava, Strossmayer je, kao virilist u Saboru i kratkotrajno veliki župan Virovitičke županije (1861-62), javno djelovao kao najmarkantniji predstavnik liberalnih načela utemeljenih na kršćanskim vrijednostima. Borio se za savez »ugarskih naroda« protiv madžarskih centralističkih presezanja, a usporedo s tim protiv Schmerlingova bečkog centralizma. Stajao je uz narodnjake do revizije Nagodbe (1873), potom (za banovanja Mažuranića) uz načelnu opoziciju M. Makanca, te (za banovanja L. Pejačevića i Khuena-Héderváryja) uz Neodvisnu narodnu stranku (obzoraši), koja je izrasla iz njegova kruga. Unatoč sve manjem javnom političkom angažmanu, posebno u vrijeme Khuenova režima, neosporno je da je Strossmayer, uz pravaše, dosljedno zastupao hrvatsku državnopravnu neovisnost, te su neutemeljena razna domišljanja, često na granici falsifikata, kojima se osporava to temeljno opredjeljenje.

Bio je vrlo aktivan u nizu važnih crkvenih pitanja. Zauzimajući se za jedinstvo kršćanskih crkava, posebno Katoličke crkve i slavenskih pravoslavnih crkava, on je pokušavao stvoriti nova uporišta u borbi protiv modernih sekularnih ideologija. Stoga je bio pobornik reformi unutar Katoličke crkve. Na I. vatikanskom saboru (1869-70) zastupao je koncilijarizam nasuprot papinskom monarhizmu i predvodio usamljenu borbu protiv dogme o nezabludivosti rimskog prvosvećenika. Djelovao je kao apostolski vikar za Srbiju, posredovao u pitanju konkordata između Svete Stolice i Crne Gore, promicao konkordat s Rusijom i općenito nastojao da crkveni raskol prestane biti preprekom slavenskoj uzajamnosti, još manje opterećenjem u hrvatsko-srpskim odnosima. Tijekom svoje javne djelatnosti bio je u svijetu najpoznatiji Hrvat, koji je, unatoč osporavanjima, uvijek djelovao za dobrobit domovine. Kao i Starčević, njegov antipod, bio je predmetom kulta (»đakovački Vladika«). Sa Starčevićem je dijelio i naziv »oca domovine«. No, za razliku od njega, nije uživao Krležinu nepodijeljenu naklonost.

Za Krležu je Strossmayer u prvom redu čovjek poretka. Zamjerao mu je konformističku mladost: »Jedinim stvarnim uspjehom 1848. smatralo se imenovanje Strossmayera (apologeta najokrutnije habzburške reakcije) đakovačkim biskupom« (O nekim problemima Enciklopedije), ali nipošto do one mjere gdje bi se lijeva shema o biskupima općenito dovela u pitanje. Doduše, K. 1947. podsjeća da i biskupi mogu biti mučenici za pravdu (slučajevi Sedehe, kardinala Jamometića i Markantuna Dominisa), ali Strossmayer je sve učinio da izbjegne upravo takvu sudbinu. Zapravo, bio je oportunist: »Strossmayer je mecena, ’velik muž’, ali se veoma mudro susteže od svake konkretne političke borbe protiv Nagodbe!« (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935); »i on je bio samo jedna marioneta tog istog Ballhausplatza! Kad bi čovjek odštampao sve njegove govore, naročito one na početku karijere, oko 1848, kada je kao dvorski kapelan bio ordinaran štreber, pa onda sve ono što je, kao novoimenovani biskup, izlajao pedesetih godina, za apsolutizma, bila bi to zbirka narodnih sramota kakva ni po čemu ne zaostaje za našim današnjim narodnim sramotama. I ’đakovački Vladika’ deklamirao je o ’sreći svoje Domovine’ pod habzburškim vješalima« (Zastave I).

Ipak, u Krležinu pristupu Strossmayeru ima i previše krutog ironiziranja i podsmijeha, da bi se radilo samo o lijevim shemama ili moraliziranju o oportunizmu. Za Krležu on je prečesto ridikul, dakle nešto bitno različito od drugih biskupa ili sanjara-mučenika poput Križanića i Radića, s kojima dijeli stanovite sličnosti: »I biskupa Štrocu sem videl v megli, / kak babu na loncu, gde sedi na cegli« (Balade Petrice Kerempuha). U njemu ima neke feminizirane kićenosti, neke dekorativnosti (»na Strossmayerov dekorativni način«, Zlato i srebro Zadra). Strossmayer je igrao ulogu »blaženog zaštitnika zemlje Hrvatske. Kao gorostasan kip renesansnog donatora, biskup drži u ruci riznice, katedrale, knjižnice, Sveučilište, galerije slika, akademije, muzeje, arhive, kipove, folijante« (Deset krvavih godina). Krleži se Strossmayerova uloga čini usiljenom i smiješnom upravo zato što u Krležinoj shemi Hrvatska ne može biti Toskana, a o Toskani se »mnogo govorilo i pisalo [...] kad se gradila katedrala u Đakovu i kupovale slike za biskupske galerije« (ibid.); a to je upravo ono vrijeme u kojemu je Radić gladovao kao pitomac u zagrebačkom nadbiskupskom sirotištu. Za Krležu je Toskana laž i privid: »Toskansko jugoslavenstvo Strossmayera i Račkoga, taj kabinetski iluzionizam neznatne elite bio je protkan temama, prikladnim za duhovitu konverzaciju po đakovačkim biskupskim salonima, ali Čulinec, Dubrava, Granešina, Moslavina ili Strizivojna Vrpolje sa Banovom Jarugom o tim gospodskim i biskupskim konverzacijama nisu imali, nažalost, ni pojma« (Stjepan Radić u Beogradu).

Biskupova Toskana dio je neuspjeha hrvatske elite. Riječ je o licemjerju ili nerealnom promišljanju narodnih mogućnosti. Premda će K. ponekad relativizirati svoju sliku ironiziranog vladike, premda će u njemu vidjeti i sanjara (»Strossmayer sanja o Toskani, o Jedinstvu Crkava«, Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće), pa i Križanićeva nasljednika (»Kao Strossmayer, Juraj Križanić postao je Slavosrbin i porekao je svoje narodno ime za ljubav integracije. Kao Strossmayer svoju Jugoslavensku akademiju, konstruirao je Križanić univerzalnu sveslavensku gramatiku: jezik kao temelj. [...] Kao što Strossmayer štampa Solovjova, i on sanja o jedinstvu crkve«, O patru dominikancu Jurju Križaniću), premda će se opetovano vraćati na velikosrpske predrasude prema Strossmayeru (»Legendarni taj Baja [Pašić] sluša [...] razmišljajući o tom Austrokroatu [Supilo] [...]: a šta mu je opet to [...] da oni ne bi teli da nas pokatoliče, kao onaj Švaba Štroco iz Đakova«, Slom Frana Supila), premda će priznati da je »jedan dio narodnoga novca i vratio«, predgovor katalogu Galerije slika JAZU), on će ostati rezerviran prema Vladici. Nastavio je prosvjedovati protiv njegova pokušaja da »gladnog Muža hrani s ’nafarbanom Toskanom’« i, poput svoga Starčevića, i dalje pljuvao na Biskupovu »žlicu duševnog sladoleda«. Sadašnja slika o Strossmayeru, koja vlada u neupućenoj javnosti, nastala je dobrim dijelom zahvaljujući Krleži.

BIBL. M. K.: O patru dominikancu Jurju Križaniću, Književnik, 1929, 1; Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7; Stjepan Radić u Beogradu, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14-15, Zagreb 1957; Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, ibid.; Deset krvavih godina, ibid.; Slom Frana Supila, ibid.; Zlato i srebro Zadra, Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966; Galerija Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ibid.

LIT.: T. Smičiklas, Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera, Zagreb 1906; F. Šišić, J. Štrosmajer i južnoslovenska misao, Beograd 1922; M. Prelog, Strossmayerova čitanka, Zagreb 1924; J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb 1936; J. Šidak, M. Gross, I. Karaman, D. Šepić, Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., Zagreb 1968; I. Sivrić, Bishop J. G. Strossmayer: New Light on Vatican, I, Rim 1975; K. Milutinović, Strosmajer i jugoslovensko pitanje, Novi Sad 1976; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; V. Košćak, Josip Juraj Strossmayer: političar i mecena, Osijek 1990.

Io. B.