STUPICA, Bojan

STUPICA, Bojan, kazališni redatelj (Ljubljana, 1. VIII. 1910 - Beograd, 22. V. 1970). Diplomirao arhitekturu 1935. u Ljubljani. Već kao student počeo se baviti kazalištem - redatelj je i glumac u vlastitoj Teatarskoj komornoj družini, zajedno s budućom suprugom S. Severovom. Angažiranje u Mariboru, Skoplju, Splitu, Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Ratne godine provodi u Ljubljani, internaciji i logoru. God. 1945. pomoćnik je upravitelja Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani; 1947. u Beogradu po uzoru na moskovski MHAT utemeljuje Jugoslovensko dramsko pozorište i postaje mu umjetničkim voditeljem. God. 1955-57. u angažmanu je, zajedno s drugom suprugom M. Stupicom, u HNK u Zagrebu, u kojemu potom povremeno režira do 1962. Po povratku u Beograd redatelj je Jugoslovenskog dramskog pozorišta do 1959. i Narodnog pozorišta do 1965. U tom razdoblju osniva komorno kazalište Atelje 212, koje vodi 1959-62. i kao arhitekt projektira njegovu zgradu. Vraća se 1968. u Jugoslovensko dramsko pozorište, kojemu prvi put postaje upraviteljem. Gradi malu scenu toga kazališta, koja poslije njegove smrti dobiva naziv Teatar »Bojan Stupica«. Osim u spomenutim kazalištima, režirao je i u Mariboru, Splitu, Osijeku, Trstu, Pragu, Budimpešti, Łodzu, Moskvi, Baselu i Beču. Stupica je redatelj osebujne i strasne teatralizacije, nadahnute ekspresionizmom i umjetničkim načelima Stanislavskoga i Vahtangova. Njegove režije odlikuju se iznenađujućim i začudnim mizanscenskim rješenjima, punim dinamike i slikovitosti. Smatra da dramski tekst na sceni zadobiva nove, drugačije vrijednosti od onih koje ima u čitanju odn. dok ga autor piše, pa shodno tome traži svoj redateljski razlog za njegovo postavljanje i osobitu vizuru gledanja, koja nerijetko preseže i u dramaturške intervencije u tekstu. Dijapazon njegovih dramskih interesa neobično je širok, ali u njemu ipak prevladava suvremena dramatika, naročito ruskih autora; od hrvatskih režirao je djela Držića, Vojnovića, Begovića i Marinkovića.

S Krležom gaje vezivalo dugogodišnje prijateljstvo, a interes za njegov dramski opus sveden je gotovo isključivo na ciklus o Glembajevima. U tome izuzetak čini jedna od predstava u trojednoj praizvedbi Areteja (Zagreb, Ljubljana, Beograd) u Narodnom pozorištu 1959, koja nije potvrdila sceničnost te pozne dramske legende. Već 1946. u Ljubljani u razmaku od nekoliko mjeseci režira Gospodu Glembajeve i U agoniji, dajući S. Severovoj auru velike krležijanske glumice interpretacijama barunice Castelli i Laure. I sam je nakanio odigrati dr. Križovca, uvrstivši se u podjelu, ali ni u jednoj izvedbi nije nastupio.

Iste godine u beogradskom Narodnom pozorištu postavlja U agoniji, sa S. Severovom kao Laurom, a zatim ponovo 1959, ali u tročinskoj verziji. Zapaženo je za te dvije izvedbe da je Stupica izbjegavao »agramerstvo« i »gornjogradske štimunge«, a ostvarivao sukob sa sredinom i vremenom građenjem kontrasta između mraka i bljeska raskoši. U agoniji je postavio 1958. i u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, podijelivši režiju s V. Skrbinšekom.

Za Ledu je smatrao pogrešnim shvaćanje da je to »tiha drama kojoj se zapravo ne treba suviše podsmijevati«, jer se K. tim djelom »podsmijeva svima od početka do kraja. I mislim da tako tu stvar... treba tumačiti.« Zbog takvoga stava njegovu su prvu režiju Lede u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1953. dogmatski kritičari optužili za formalizam. U zagrebačkom HNK 1962. pokušao je komičnu dimenziju u Ledi razviti do apsurda. Za potrebe te izvedbe K. je proširio tzv. »pijanu scenu« u trećem činu između Aurela i Urbana. Gotovo istovremeno Stupica je režirao u Narodnom pozorištu u Beogradu Gospodu Glembajeve, ali bez velikog uspjeha.

U nekoliko navrata režirao je Krležine drame u inozemstvu, afirmiravši ga kao dramatičara u Madžarskoj i Poljskoj. U Budimpešti je postavio cijelu trilogiju o Glembajevima. God. 1958. režirao je Gospodu Glembajeve, pod naslovom A Glembay Ltd., u središnjem Narodnom kazalištu, čiji je upravitelj, poznati glumac T. Major igrao Ignjata. Na Stupičin nagovor, za tu je predstavu K. dopisao uvodnu sliku, u kojoj je Stupica razigrao pedesetak statista. Uspjeh predstave vraća ga u Budimpeštu 1964, gdje u Kazalištu »Madách« režira U agoniji, a 1965. na Sceni »Katona Jozsef« Narodnog kazališta i Ledu, sa znatnim dramaturškim intervencijama. Gospodu Glembajeve postavio je i u Teatru Nowom u Łodzu 1959. Kao i u većini svojih režija, Stupica je u svim tim predstavama bio i scenograf.

LIT.: R. Josimović, Krleža na beogradskoj sceni, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; P. Volk, Beogradske scene, pozorišni život Beograda 1944-1974, Beograd 1978; A. Malinar, Napomena, u knj. M. Krleža, Glembajevi. Drame, Sarajevo 1981; K. Šukuljević, Zbornik Bojan Stupica, Beograd 1985; I. Póth, Gospoda Glembajevi na sceni madžarskih kazališta, Budimpešta 1994.

D. For.