SUPEK, Rudi

SUPEK, Rudi, sociolog, psiholog i filozofski pisac (Zagreb, 8. IV. 1913 - Zagreb, 2. I. 1993). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937, doktorirao psihologiju u Parizu 1952. kod J. Piageta. Predavao na mnogim sveučilištima u Europi i Americi. Za UNESCO je izradio tri studije o problematici upravljanja i participacije. Za vrijeme II. svj. rata sudjelovao u francuskom pokretu otpora, te u travnju 1942. bio uhićen i deportiran u koncentracioni logor Buchenwald. Utemeljitelj je studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Glavna djela: Egzistencijalizam i dekadencija (1950), Psihologija građanske lirike (1952), Umjetnost i psihologija (1958), Ispitivanje javnog mnijenja (1961), Sociologija (1963), H. Spencer i biologizam u sociologiji (1965), Društvene predrasude (1973), Humanistička inteligencija i politika (1971), Ova jedina zemlja (1973), Mašta (1979), Zanat sociologa (1983), Grad po ljudskoj mjeri (1986).

U članku O neaktualnosti larpurlartizma (Pogledi 53, 1953, 5) Supek je napao Krležin govor na ljubljanskom kongresu književnika 1952. i njegovu obranu larpurlartizma u polemici prema socrealizmu. S pozicije ideologije marksizma Supek dokida autonomiju književnosti, za koju se inače K. zalaže, optužujući različite esteticističke smjerove modeme umjetnosti zbog bezličnog odnosa prema stvarnosti, odn. »pasivno-rezistentne uloge na idejnom planu« dospjevši čak do vulgarnoga voluntarizma tvrdnjom da takvi artisti »nisu raspoloženi da siđu na ulice« kako bi sudjelovali u revoluciji. Aluzije su i implikacije, glede Krleže, jasne. Elaborira pitanje o marksističkoj metodi u odnosu na buržoasko, fašističko i socijalističko shvaćanje larpurlartizma. Paradoks je u tome što Supek svoje teze argumentira Plehanovom, a Krleža Labriolom, Gramscijem, Lenjinom.

C. Ma.