SUVIN, Darko

SUVIN, Darko, književni i kazališni teoretičar (Zagreb, 19. VII. 1930). Školovao se u Zagrebu, Bristolu, Parizu i New Havenu, diplomirao 1956. u Zagrebu. Doktorirao 1970. tezom o dramatici I. Vojnovića. Profesor engleske književnosti na kanadskom sveučilištu McGill, predavač po pozivu na mnogim europskim i svjetskim (SAD, Japan) sveučilištima. Urednik i suradnik više uglednih svjetskih književnih i kazališnih časopisa, član istaknutih međunarodnih kazališnih i znanstvenih udruga. Dobitnik nagrada za znanstvenu i pjesničku djelatnost. Važnije knjige: Dva vida dramaturgije (1964), Dramatika Iva Vojnovića (1977), Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979), To Brecht and Be-ond: Soundings in Modern Dramaturgy (1984), Positions and Presuppositions in Science Fiction (1988).

Već se u svojim prvim radovima o Krleži, to jest u teorijskoanalitički intoniranim kazališnim kritikama izvedbi tročinske inačice U agoniji, Kraljeva i Michelangela Buonarrotija (objedinjenima u tekstu Sceničnost Miroslava Krleže), Suvin priklanja marksističko-alegorijskom tumačenju drama, tragajući za socio-ideološkim kompleksima što ih likovi i njihovi odnosi paradigmatično izražavaju. Križovec je tako »razvijen do povijesne tipizacije...nove vladajuće klase«, Laura je »nosilac humaniteta« a Kristofor Kolumbo »simbolički prikaz ruske revolucije i njenog vođe Lenjina«. Suvin vodi, međutim, tu računa i o kušnjama što ih pred kazalište stavlja uprizorenje Legendi, tekstova koje prema njemu karakterizira osobita »dinamika« izraziva jedino u okvirima kazališne poetike mejerholjdovskoga konstruktivizma, a analogno Cesarčevim zahtjevima za »primjenom tekovina tehnike na pozornici« (Cesarec o Krležinim ranim dramama).

Svoju eksplikaciju Krležinih ranih drama razvija u već naznačenom smjeru u više svojih tekstova uklopljenih naknadno u studiju Krilata plovidba ka zvijezdama, u kojoj se ispomaže vrlo širokim spektrom poredbenih asocijacija kako bi korijensku antitetičnost Krležine, za Suvina poetološki neosporne, zaokružene i jedinstvene, ekspresionističke faze (»slika čovjeka kao borbene vertikale koja iz divlje i krvave tvari magično teži zvjezdanoj istini«) prožete, prema njemu, utopijskim anticipacijama, priveo primjerenim historiografskim (balkanski ratovi, I. svj. rat, revolucionarna gibanja), ideološkim (slavenstvo, Feuerbach, Nietzsche, budizam, Stimer, Schopenhauer, Marx) i poetičkim (barok, alegorija, kajkavski supstrat) obrascima.

Od istih teza polazi i u studiji Pristup agenskoj strukturi Krležine dramaturgije, u kojoj svoju otprije ocrtanu teoriju agenske analize, što nastaje na tragu povijesno osviještenog strukturalizma, oprimjeruje na Krleži. Tipološka razrada likova - tipova što se takvima očituju već u tekstovnoj razini u ranim dramama služi mu kao polazište razumijevanja cjeline Krležina dramskog opusa, koji se u tome pogledu pokazuje kao niz osebujnih inačica jedne te iste metatekstovne sheme, čak i u slučaju drama naturalističke poetičke provenijencije kao što je Vučjak. Time autor samo želi potvrditi opravdanost svojih prijašnjih alegorijskih tumačenja te teze o trajnoj Krležinoj ukorijenjenosti u simbolizmu pučkog baroka (a preko njega, sukladno marksističkoj interpretativnoj paradigmi, i u pučkoj kolektivnoj svijesti kao klasno definiranoj osnovici piščeve emancipatorne vizije), koju i Lasić, barem kada je o ranim dramama riječ, drži najinspirativnijim Suvinovim analitičkim prinosom.

BIBL. D. S.: Cesarec o Krležinim ranim dramama, Polet, 1964, 3; Sceničnost Miroslava Krleže, u knj. Dva vida dramaturgije, Zagreb 1964; Krilata plovidba ka zvijezdama (Pristup ranim Krležinim dramama), Krležin zbornik, Zagreb 1964; Pristup agenskoj strukturi Krležine dramaturgije, Forum, 1981, 7-8.

L. Č. F.