Svibanjska pjesma

»SVIBANJSKA PJESMA«, prvi put objavljena u srpnju 1918. u Novom društvu (knj. I, sv. 1) i u zbirci Pjesme I. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je rimovanim slobodnim stihom koji, ipak, češće nego stih ostalih pjesama iz iste zbirke zasliči na naše akcenatsko-silabičke metre (jedanaesterac, dvanaesterac). Posljednja u zbirci, jedna je od rijetkih pjesama optimističkoga gledanja i spoznaje o čovjekovoj trajnosti. Građena je na opoziciji svijeta prirode i svijeta povijesti. Uvodni opis, dug i minuciozan, donosi motiv prirode u kojem se kaotično miješaju kozmičko i zemaljsko, kozmički »totali« i mikroskopski »krupni planovi«: »Milijarda te prašine na suncu se pari / i zuje rojevi pčelâ. Biju se bumbari, / pelud se trusi i pripiče Sunce / i na kuglu kroz oblačje virka«. Za razliku od statičnih pejsaža pjesnikâ moderne i Hrvatske mlade lirike, u Krleže pretežu dinamični motivi. Motive iz svijeta povijesti, u monološkoj formi, razvija »Čovjek borac dvadesetog vijeka« koji u vojničkoj uniformi, »s vatrom, u kacigi, u šljemu« ulazi u »sveti, modri mir« svibanjskog pejsaža. Njegova je pjesma svečana i patetična, biblijske intonacije: »Ja pjevam borbe pjesmu sablasnu, / pjesmu tužnih kasarna u kopreni kiše, / gdje Rod moj svoju kraljevsku krv siše, / u kletvi i znoju penje se sve više. / Ja borbe pjevam pjesmu sablasnu!« To je pjesma Čovjeka-Genija u kojoj se kroz kaotične slike rata, bluda i ludila daje naslutiti svjetlo, čistoća i izlaz. »Topove«, »krv«, »bol«, »jalove žrtve«, »psovke«, »mržnju«, »sve ono što nas muči i ždere i grize«, »sve to svladat će Čovjek...« Pjesnik u tim stihovima iskazuje vjeru u čovjekovu vječnost i neuništivost kroz paradoksalnu »sverazornu poemu« vječnog rušenja i vječnog stvaranja.