Svjetlonošo božji

»SVJETLONOŠO BOŽJI«, pjesma umetnuta u dramu Michelangelo Buonarroti (Plamen, 1919,2); kao samostalan tekst prvi je put objavljena u knjizi Poezija (Zagreb 1969), kao dio cjeline Pjesme iz davnih dana 1914-1942. Sastoji se od osam stihova koji se, uz određena odstupanja u broju slogova i oblikovanju klauzule, orijentiraju prema shemi trohejskoga dvanaesterca. Stihovi su rimovani, ali se pjesma ne dijeli na strofe. Kao ni susjedni lirski tekst u Michelangelu, s početnim stihom »Slava ti, Vječno, Crno...«, ni Svjetlonošu ne izgovara antropomorfni subjekt. Pjesma je uvedena didaskalijom: »a glasovi eterni zapjevaju napjev vječne potvrde«. Iz te se didaskalije razabire i funkcija pjesme u kontekstu okolne dramske radnje: ona posrnulu Michelangelu vraća volju za životom i stvaralačkim radom. Svojom povišenom intonacijom i ekstatičnim raspoloženjem Svjetlonoša je vrlo blizak pjesmama iz Krležine ekspresionističke faze.