Svjetlost mjesečine

»SVJETLOST MJESEČINE«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastavljena je od četiriju katrena u nepravilnom stihu s rimama abba/cddc/aaaa/aaaa. Oniričke motive, učestale u ciklusu, Krleža ovdje proširuje. Izvlači ih iz svijeta lirskog subjekta u kojemu se javljaju kao različita stanja i kontekstualizira ih u opis noćne idile. Svjetlost mjesečine motiv je koji tihu i zlatnu atmosferu noći i sna povezuje s prostorima čitavoga svijeta. Proširenje prostornoga kontigviteta naglašeno u drugoj strofi (»Tiho klizi mjesec starim sobama, / daljinama i svijetlim vodama, / u Egiptu svijetli rodama / i lađama na vodi punim robama«) ocrtava motiv mjeseca kao objedinjujućeg elementa. Izložen svjetlu mjesečine čovjek u snu postaje dio globalne idile koja se nailaskom jutra gubi (»San sine, gine, u daljine mine, / mjesečina pline u sjaju polutmine«).