Svrha ’Pečata’ i o njojzi besjeda

»SVRHA ’PEČATA’ I O NJOJZI BESJEDA«, polemičko-programatski članak, potpisan inicijalom, objavljen u prvom broju Pečata (1939), te u knjizi Sa uredničkog stola (Sarajevo 1983). Raspravljajući »žalosno stanje književnih fakata oko nas« vraća se u preporodno doba, kontrastirajući ironični ton kroničara Narodnih novina manirama suvremene književne zajednice u kojoj se »preštampava to što su jedni o drugima napisali, i tako postaje naš ’priznati i poznati’ književni« autoritet. Krleža je, kako zaključuje S. Lasić koji u Sukobu na književnoj ljevici (Zagreb 1970) taj članak iscrpno analizira, »udario beskompromisno, silovito i konkretno«. Minimalna programatska linija onoga tko u nas pokušava nešto književno postići mora biti antidiluvijalna, kritička je misao po sebi u opreci s predrasudama: »na ovoj strani iskorjenjivani, a tamo ultramontanci, ovdje tuđinski odrodi i protunarodno tendenciozni, a tamo latinski separatisti, u očima nazovilijevih frazera i kičera desnopristrani, a u glavama desnih glupana krvoločne sablasti«, kao »sentimentalni humanisti« suvišni svima. Utoliko je sukob sa svima jedini izlaz: sa »socijalnom literaturom« jer nije ni socijalna ni literatura, ali i sa onom desne nacionalističke provenijencije, koja vlastitoj, u pravilu katoličkoj dogmi podređuje svaku misao. K. jednakom žestinom negira pristupe Lj. Marakovića i J. Popovića, ali se u većem dijelu članka bavi lijevim taborom, Tiljkom, Galogažom i Našom stvarnošću. Posljednji je trenutak da se na lijevoj fronti nađe netko tko će im reći kako su im literarni pokušaji traljavi, a javno djelovanje denuncijantsko. To je tim gore, naglašava K., jer se desničarima daje prigoda da pokažu kako je lijeva književnost prazna i pretenciozna fraza, »ti su megalomani opasni«, te ih »treba direktno optužiti i smatrati odgovornim za stanje do kojeg je došlo« (Lasić). Krleži je također osobito stalo pokazati kako se u »našim pisanim i štampanim dokumentima« već »vjekovima javlja protukorizmenjački glas puka«, na koji se može pozvati i osloniti, kao što odnjegovanim, stiliziranim izrazom, neuobičajenim za taj tip teksta, ističe svoju spisateljsku superiornost. Objavljen prema tradiciji Krležinih časopisa na zaglavlju, članak nije odmah izazvao burnu reakciju, ali je nedvosmisleno definirao poziciju Pečata unutar lijeve opcije kojoj je i dalje želio pripadati, a i hrvatske književnosti kao Krležina duhovnog zavičaja.