TAGORE, Rabindranath

TAGORE, Rabindranath, indijski pjesnik, filozof i dramatik (Calcutta, 7. V. 1861 - Calcutta, 7. VII. 1941). Pisao na bengalskom jeziku i svoja djela prevodio na engleski. Zarana se javlja (1879) pjesmama, potom objavljuje drame, novele, filozofske i političke rasprave, pacifističke proglase, pedagogijske naputke i dr. Odgojen u duhu stare indijske te modeme europske kulture, ostvario je djelo prožeto idejama sveopće ljubavi i suglasja ljudskoga i božanskoga u težnji za smirenjem. U nas je poznat i prevođen od 1913, kada dobiva Nobelovu nagradu za književnost. U svim njegovim djelima prevladava lirski ugođaj: Chitra, 1894; Brodolom, 1901; Gitanjali, 1910; Vrtlar, 1913 \ Dom i svijet, 1916. i dr.

Tagore je pobuđivao iznimno zanimanje u Europi do kraja tridesetih godina XX. st. Tonovi što ih Krleža unosi u tadašnju recepciju njegova djela odudaraju od sveopćeg odobravanja. U dnevničkom zapisu iz 1915, potaknut Verlijevom režijom Chitre, odbacuje Tagorea, jedva susprežući iritaciju tom »lektirom«, možda »za snobove«, a što »prelazi u kvazilirsku monotoniju, koja postaje pomalo dosadna kao tropska kiša, a onda počinje da gnjavi i gnjavi sve više«. Tagore nije uspio pokrenuti Krležinu intelektualnu znatiželju više od razine senzualnoga »mirodijskog i melodioznog« čitanja, što se brzo zasićuje, a egzotični, pomodni zanos »za Upanišade i Rigvedu... sugestivna slika: Istok, Indija, Azija, Ganges, Budha« ostavlja Krležu hladnim ili zbunjenim. Duh mističnoga jedinstva čovjeka i boga što ga zastupa na Šankarinim zasadama obnovljeni hinduizam a slijedi Tagore stran je Krležinu senzibilitetu. Zanimljivo je stoga što A. B. Šimić (Novo sunce, Hrvatska prosvjeta, 1917, 7-8) spominje i Tagorea među piscima što su utjecali na Krležu i ostali mu nedosegnutim uzorima. Krležini iskazi nevoljkosti prema Tagoreu svjedoče i o tome da su mu stavovi potonjega o idejnoj slobodi, stvaralaštvu i toleranciji, što ih je iznosio za svojih mnogobrojnih putovanja svijetom, ostali ili nepoznati ili u sjeni već stečenoga negativnog dojma. K. se od indijskoga duhovnoga naslijeđa, za razliku od osuvremenjenih hinduističkih načela što ih na svoj način tumači Tagore, približio jedino budizmu i to vjerojatno zbog njegova antireligijskoga kodeksa usustavljenog na strogo individualnom naporu, čime se opširnije očituje u romanu Na rubu pameti. Pitanja iz dnevničkoga zapisa evoluirat će u niz odbojnih iskaza u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933), gdje govoreći o »neutraliziranju Ljepote« i Tagore (uz Th. Manna i I. Meštrovića), kao zagovornik »našeg božanskog podrijetla«, postaje, kontekstualno, idealist i larpurlartist što usred »evropske barutane i klaonice« tretira Ljepotu kao »kip od slonove kosti«. Time K. potvrđuje svoju nesklonost prema Tagoreu estetski ga doživljujući unutar svoga europskog kulturološkog kanona kao dekadentnog pisca s kraja XIX. st.

J. S. R.