TOMIĆ, Josip Eugen

TOMIĆ, Josip Eugen, književnik (Slavonska Požega, 18. X. 1843 -Zagreb, 13. VII. 1906). Studirao pravo u Zagrebu i Grazu, zatim bio vladin tajnik i banski savjetnik; 1873-79. dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta. U književnosti se javio zbirkom pjesama Leljinke (1865). Pripovijestima i romanima, koji su većim dijelom napisani u lakom i zabavnom stilu, stekao je širu čitalačku publiku. U djelima s tzv. bosanskom tematikom (Zmaj od Bosne, 1879), Eminagina ljuba (1888) nastavljač je hajdučko-turske novelistike, a u romanu Za kralja - za dom (1894) Šenoine romaneskne tradicije. Autor je društvenog romana Melita (1899) s realističkom tematskom okosnicom i stilskim postupcima. Kao plodan dramatičar (komedije, pučke drame, povijesna tragedija) najviše se afirmirao društvenom dramom Novi red. Ostala djela: Komedije, I—II (1878-84), Kapetanova kći (1884), Pošurice (1887), Pastorak (1892), Veronika Desinićka (1904). Dovršio Kletvu A. Šenoe.

U svome lapidarnom i kritički rigoroznom sažetku pozitivne hrvatske književne tradicije, Krleža je na kraju svoga zapisa Iza kulisa godine 1918 (Iz davnih dana, Republika, 1967, 7-8) među rijetkim imenima i tekstovima naveo i Melitu J. E. Tomića, nazvavši taj roman »Ohnetom za sluškinje pisanim u stilu sluškinje«. Da nije riječ o pejorativnoj kvalifikaciji otkrilo se i potvrdilo u knjizi P. Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom (Zagreb 1969), gdje je u poglavlju Tradicija, čovjek, djelo K. progovorio o svojoj književnoj genezi i njezinu ishodištu u zatečenoj nacionalnoj tradiciji. Na prvom mjestu ističe Šenou, a potom Zagorkina Vladka Šaretića i Melitu J. E. Tomića. Po Krležinoj izjavi te su mu knjige otvorile problematiku autentičnog romana s društvenom tematikom. Za Tomićevu romanesknu okosnicu K. je ovdje ponovio usporedbu s popularnim francuskim pripovjedačem, naglasivši »sasvim dobro zamišljenu kompoziciju Ohnetovskog tipa« u Meliti. Provjeravajući naknadno svoje prvotne i višegodišnje dojmove o tome djelu, K. u njemu otkriva poraznost njegova stila i načina etiketirajući ih kao rezultantu »jezivog svjedočanstva naše provincijalne književne zaostalosti«, no taj svoj sud stavlja ipak u kontekst neizbrisiva dojma o Meliti.

Jo. S.