U logoru

»U LOGORU«, drama u tri čina prvi put cjelovito tiskana u knjizi U logoru. Vučjak. Dvije drame (Zagreb 1934). Autorska bilješka u Napomeni navodi da je drama sastavni dio ciklusa Hrvatski bog Mars. Prethodno je u časopisu Danas, 1934, knj. I, br. 1, objavljen samo prvi čin. Praizvedba ove verzije bila je u Osijeku 12. 1. 1937 (redatelj Đ. Petrović). Geneza drame i njezine varijante jedno je od zanimljivijih tekstoloških pitanja cjelokupne »krležijane«. U Napomeni izdanju Tri drame (Zagreb 1964) stoji: »Za premijeru na sceni beogradskog Savremenog pozorišta, u režiji P. Dinulovića, autor je priredio novu verziju drame, nadopunjujući pojedine partije teksta. Ta se verzija (prolog, prizor sa duhom obješene seljakinje u trećem činu) vraća na koncepciju Galicije«. Praizvedba te verzije bila je 11. III. 1964. u spomenutom kazalištu (točan je naziv kazališta Savremeno dramsko pozorište). Nova varijanta teksta, napisana pošto je knjiga već bila složena i prelomljena, objavljena je u spomenutom izdanju u posebnom Dodatku, s oznakom stranica i redaka za umetak dopuna u osnovni tekst drame. Integrirane i grafički u tekst drame koja, u međuvremenu, ponovno dobiva naslov Galicija, dopune su prvi put na taj način objavljene u izdanju pod naslovom Hrvatski bog Mars. Hrvatska rapsodija. Galicija (Beograd 1977, prir. M. Lončar). Krležologija se još uvijek intenzivno bavi odnosom između drame Galicija (tj. pra-Galicija, 1922) i varijanata drame U logoru (1934, 1964), odn. od 1977. nove Galicije. Za razliku od starijih analitika koji su tvrdili kako drama U logoru prema Galiciji predstavlja tek »razradu onih realističkih elemenata, koji su već u toj drami postojali u prvoj verziji« (M. Matković), noviji istraživači (B. Hećimović, D. Gašparović, B. Senker i V. Bogišić) zaključuju kako je riječ o doduše dvama tematski i problemski bliskim djelima, ali ne i dramama koje bi se međusobno razlikovale isključivo na razini dviju ili triju varijanata. O genezi drame U logoru doznaje se prvi put svršetkom studenoga 1931. kada Krleža u pismu J. Benešiću u Varšavu spominje »Galiciju u novoj preradbi« i to u kontekstu iz kojega se zaključuje kako je riječ o dovršenu djelu. K., međutim, nešto kasnije, u pismu Benešiću iz Praga u veljači 1932, govori o drami koju je »u jedanaest radnih dana« završio u Brnu (od sredine prosinca 1931. do početka siječnja 1932), sada pod naslovom Kroatenlager. Oba pisma, međutim, jasno dokazuju kako nije riječ samo o preinaci prvobitne Galicije već o novom djelu, koje, međutim, sam K. u Napomeni izdanja iz 1947 (NZH, Zagreb) kvalificira »Galicijom u novoj verziji i pod novim naslovom«. Premda bi se po striktnim tekstološkim načelima (imperativ posljednjega autorskog objavljivanja) drama od 1977. morala zvati Galicija (a i njemačko izdanje iz 1971. naslovljeno je, očito uz autorov pristanak, Galizien), ipak se uvriježio običaj da se Galicijom naziva drama zabranjena uoči zagrebačke praizvedbe 30. XII. 1920, i tiskana jedini put u Kritici, 1922, 3, 4, 5 i 6, dok se naslov U logoru pridaje drami tiskanoj cjelovito prvi put 1934. kao i svim njezinim kasnijim varijantama, premda kazališna praksa od 1977. rabi oba naslova. Prije prvoga integralnog objavljivanja 1934. drama U logoru bila je za proljeće 1933. najavljena u repertoaru Dramskog studija u Zagrebu, međutim do njezine izvedbe nije došlo zbog zabrane rada te izvaninstitucionalne skupine. Iste je godine u zagrebačkom i beogradskom tisku najavljena kao premijera za sezonu 1933/34. u zagrebačkom HNK i beogradskom Narodnom pozorištu, ali ni do tih realizacija tada nije došlo.

O genezi i kronologiji nastanka sižea drame Galicija (U logoru) K. piše u dnevničkoj prozi između 1916. i 1919. u kojoj se tema hrvatskih časnika na galicijskom ratištu s nizom motivskih odvojaka spominje nekoliko puta. Isto se tako u autorovoj dijarijskoj prozi nalazi nekoliko zapisa iz zagrebačke domobranske vojarne koncipiranih izrazito dokumentaristički koji su uključeni u pojedine prizore (u dijalozima ili pak scenskom dispozitivu) drama Galicija, odn. U logoru. Tako se u zapisu od 17. I. 1918. čita »varijanta drame« u kojoj »tri čovjeka, tri sivonje, tri hrvatska banska činovnika, tri rezervna k.u.k. oberlajtnanta sjede kod k.u.k. divizijske komande u Galiciji jeseni godine 1915. i razgovaraju o politici (itd.)«. Iz te se, kako K. kaže »varijante«, a riječ je zapravo tek o sinopsisu za buduću dramu, doznaje da je mjesto njezina zbivanja locirano u nekadašnju školsku učionicu galicijske provincije (Grabowiec), dok se kao temporalne naznake navode »jesen 1915.«, odn. »august 1916.«, pri čemu ne valja zaboraviti da je autor upravo u kolovozu 1916. bio na galicijskom ratištu (S. Lasić). Premda se Krležina »varijanta drame« doima tek kao njezina uvodna didaskalija, očito je kako je poslužila kasnijoj razradbi Galicije i drame U logoru. No, i izvan korpusa te »varijante« kao potencijalno osnovnoga nacrta za fabulu drame, u dnevničkim zapisima iz ratnih godina niz je motiva koji neprijeporno najavljuju prostore i prizore kasnije drame. Tako u zapisu od 18. II. 1915. »u 2 sata poslije podne u učioni« K. navodi: »(...) Zašto nisam otputovao (...) ne razumijem čemu ovo mučenje? ostati je nekarakterno, a kako ne ostati? Ovo je sve diplomatsko poniženje, u svakom pogledu pasje, javno, intimno, moralno, tjelesno. Davi me. U omaglici sam. Kao da ću se onesvijestiti«. Horvatovi monolozi u I. i II. činu drame U logoru pokazuju očevidnu podudarnost s tim fragmentom. Dnevnički zapis od 16. III. 1916. »u 8 sati na vježbalištu« (razgovor između autora - »gospona kadeta« i domobrana Kvakara) transponiran je u galicijsku atmosferu u II. činu drame U logoru kada u prizoru pod vješalima razgovaraju kadet Horvat i infanterist Podravec, a i rudiment fragmenta dijaloga oberleutenanta Waltera i zastavnika Šimunića o zemljopisnim temama (U logoru, I. čin), nalazi se u zapisu od 22. III. 1916. Posebno mjesto u kongruenciji između dnevničkih zapisa i drame U logoru zauzima motiv doktora Kamila Gregora, jednoga od njezinih protagonista. Javlja se u srpnju 1919. s točnim prisjećanjima na njegovo ranije sudjelovanje u zbivanjima koja se podudaraju s fabulom drame.

Posljednja varijanta drame U logoru (Galicija) ima tri čina s prologom. Zbiva se u jesen 1916. na galicijskom ratištu gdje u »komandi detašmana Feldmarschalleutnanta von Hahnencampa« služe i brojni hrvatski (zagrebački) pričuvni časnici. Prolog (napisan 1964) započinje kasno poslije podne u blagovaonici dvorca u kojem je smješteno zapovjedništvo. Kadet Horvat (»apsolvent konzervatorija, suplent na srednjoj školi«), svira Ravela i u dugom monologu govori o glazbi (Chopin, Weber, Berlioz, Wagner) barunici Meldeg-Cranensteg koja je na ratište došla u posjet svom suprugu, ali se ubrzo doznaje da je zapravo Hah-nencampova ljubavnica. Iz razgovora Horvata i barunice razabire se da je među njima, za vrijeme njezina boravka u Galiciji, došlo do sentimentalne idile koja bi se, po baruničinoj zamisli, mogla nastaviti u Beču, kamo se ona kasno te večeri vraća, a nastojala bi u zapovjedništvu ishoditi da je Horvat do tamo prati i kao umjetnik potom izbjegne ratište. Uto u salon upada seljakinja kojoj su ukrali tele pak je prosvjedujući došla do dvorca, otrgnula se čuvarima, upala u intimnu scenu i stala proklinjati otimače a usput i pljunula na barunicu. Ušao je naglo general Hahnencamp te uz ispriku barunici na tom inzultu najavio justifikaciju »ruskih špijuna«, na što je Horvat, ne skrivajući svoj buntovni mladenački temperament, replicirao da je stara Russcukova »zapomagala da su joj oteli kravu, ekscelencijo, ako smijem da primijetim«. General je oštro ukorio kadeta koji »nema što da misli«, mora pomoći dami, a pretpostavljenoga gledati u oči. Horvat »ukočivši se u propisanom stavu, upro je svoj pogled u generala i šuti«. Horvatov značaj ovdje je već vrlo jasno profiliran: on je buntovni umjetnik-intelektualac koji će jasno prosvjedovati protiv ratnoga bezumlja, senzibilna ličnost kojoj glazba i razmišljanje o njoj pružaju snažno utočište, ali i mladić koji nije nesklon određenu zovu ženskoga šarma. Slijedi prvi čin koji se zbiva predvečer u školskoj sobi pretvorenoj u ađutanturu. Razgovaraju kadet Horvat, oberleutenant doktor Kamilo Gregor i oberleutenant doktor Puba Agramer. Agramer najavljuje svečanu »oprosnu« večeru uoči baruničina odlaska, ali ni Horvat ni Gregor ne pokazuju preveliko zanimanje za taj događaj. Horvat je nervozan, »subfebrilan«, pred njim je riskantna noćna vojna zadaća, a u razgovoru s mirnim i racionalno-ciničnim Gregorom doznaje se kako bi možda upravo te noći mogao prebjeći »prijeko« (tj. Rusima), jer »stojim u blatu, ali opet nisam blatan i ne mogu da se zablatim«. Razgovor trojice hrvatskih intelektualaca otkriva jasne obrise njihovih značajeva (emfatično-buntovni nonkonformist Horvat, mirni analitik Gregor i arivistički ulizica Agramer), ali upućuje i na tijek zbivanja najavljen prologom. Opljačkana je starica osuđena na smrt vješanjem zbog uvrede veličanstva, ali navodno i zbog toga što je skrivala ruske prebjege. Ogorčen osudom, Horvat izjavljuje kako je sve to »kriminal, najčistiji kriminal« i reagira nervozno na baruničinu pismenu poruku kojom ga još jednom poziva da za vrijeme večere svira, javljajući mu i da je uspjela ishoditi njegov odlazak u Beč. Dok je Horvat izašao a Gregor na trenutak zaspao, u sobu ulaze pripiti oberleutenant Walter i zastavnik Šimunić. Walter je »stari galicijski štakor«, alkoholičar i homoseksualac koji razmirice s podčinjenima rješava revolverom, a okrutno pridržavanje pravila »službovnika« smatra jedinom ispravnom metodom komunikacije s kolegama. Pijano-homoseksualnu scenu između Waltera i zastavnika prekida svojim ulaskom Horvat, što Waltera očito iritira jer je još jednom uhvaćen »in flagranti«. Jedva se povrativši iz alkoholnih para, Walter prima prijavak kadeta Jankovicha, nesmiljeno postupa prema njegovoj postrojbi, a kada je Horvat, iznerviran galamom i Walterovim ponašanjem u kancelariji-spavaonici, demonstrativno zatvorio vrata »jer je bio propuh«, Walter, koji se u svojoj opakoj zloći odjednom osjeti superiornim spram Horvata isključivo razlikom u časničkom činu, ponizuje hrvatskoga intelektualca uručujući mu smrtnu osudu koje će još noćas morati biti izvršiteljem. Aktantska polja na taj su način precizno određena. Strane su suprotstavljene: Horvat i Gregor te Walter i Agramer najavljuju eskalaciju sukoba. Drugi čin zbiva se oko ponoći pod vješalima. Horvat je proveo egzekuciju, Walter koji je sa svečane večere već polupijan došao na stratište i provjerio situaciju, hvali Horvatovo držanje. Po njegovu odlasku Horvat se, gotovo posve živčano slomljen, jada Gregoru kako je večeras prestao biti čovjekom pak ga Gregor nastoji umiriti i odvratiti čak i od suicidalnih misli. Stiže Agramer iz dvorca i prisjeća Horvata kako je večeras obećao svirati, poručuje da ga svi čekaju, ali Horvat odbija poziv koji je zapravo generalova zapovijed. Na odlasku se Agramer spotiče o zaspaloga infanterista Podravca koji je na straži pod vješalima s Horvatovim dopuštenjem legao. Grubo vrijeđa i tuče stražara, na što ga Horvat, potegnuvši revolver, otjera. Slijedi dijalog Horvata i Podravca u kome se zrcale dva svjetonazora: Horvatova projekcija svijeta u kojemu je sve »mračno, glupo, pakleno« i Podravčeva filozofija da sve ipak može »biti dobro« prilagodi li se čovjek časovitim okolnostima. Sve glasnije se u pozadini čuju topovi i austrijske čete u povlačenju, i taj će motiv »rikcuga« postajati sve dominantnijim. U razgovor Gregora i Horvata upada odjednom Poljski Židov koji kao simbolična inkarnacija Vječnoga Žida lutajući traži »izlaz«, dok Gregor upravo po činjenici što je Židov krenuo u potragu za novim staništem, zaključuje kako se Rusi sve više približavaju. Gregor uspije nagovoriti Horvata da se pođe ispričati Agrameru i oni krenu sa stratišta, kad pod vješala stiže ophodnja koja je po Agramerovu nalogu trebala uhititi Horvata. Treći čin se zbiva u blagovaonici dvorca. Večera je završila. Visoki časnici, od kojih su neki vidljivo pod utjecajem alkohola, raspravljaju o ratnoj strategiji i taktici. Jedan od pobočnika koji stiže s ratišta javlja o porazu na koti 203 i o brojnim austrijskim gubicima. Situacija postaje sve napetijom, telefonom stižu i dalje loše vijesti, kadli u salon uđu Horvat i Gregor. Horvat je »blijed, njemu ruke dršću, potpuno je klonuo. Izgleda apatičan. Uprljan je blatom, po sebi ima krvave mrlje«. Ulaskom među visoke časnike koje će morati još i zabavljati svirkom, Horvatovo psihičko stanje sve se više pogoršava. Vinske mrlje na stolnjaku vidi kao krvave, a na baruničin upit gdje se tako dugo zadržao odgovara kako je upravo objesio staricu koja ju je popljuvala. Horvatovo ponašanje djeluje na časnike dakako šokantno, a pogotovu činjenica što tek na izrazitu zapovijed sjeda za glasovir. »On je počeo slobodnu varijaciju na jedan Straussov mol-valcer, a zatim prelazi u teške i mračne akorde pogrebnog vojničkog marša, s bombarodnima i fligelhoimima, koji se slijevaju s grmljavinom topova u jedan zvuk.« Horvatovo sviranje postaje sve bučnije i neugodnije, a na zapovijed da prestane, odgovara kako su ga prisilili da svira krvav i da ne želi prestati. U trenutku kada ipak prekida svirkom (prema dopuni iz 1964) »pojavila se na vratima Ruščukovica (...) kao sjenka koja se javlja s onu stranu dobra i zla«. Vidi je, dakako, samo Horvat koji u punoj tišini, jer gosti u salonu zabezeknuto gledaju u pijanista koji je prema njihovu sudu poludio, počinje govoriti kako to nije jedina starica koju »ste objesili, i mene ste objesili s njom, vješate svoje vlastite građane kao bijesne pse...«. Na to Walter izjavljuje kako bi takve tipove kao što je Horvat trebalo postrijeljati, Agramer domeće kako je mladić zapravo već trebao biti uhićen jer je malo prije na njega potegnuo revolver, dok Gregor posljednjim snagama svoga racionalnog uma nastoji spasiti Horvata. U trenutku kada Walter naređuje Horvatu da digne ruke u znak predaje jer će ga inače ustrijeliti kao bijesnoga psa, a Horvat odgovara kako »nije rebel već ubojica«, ali ubojica na Walterovu zapovijed, stižu dramatične vijesti o padu niza važnih položaja. Naređeno je povlačenje. Horvat ne želi predati revolver Walteru, ne želi podignutih ruku kao uhićenik poći s njim, pa je Walter, ne mogavši suspregnuti bijes, opalio po njemu. Na to Gregor puca i ubija Waltera, a u općoj pucnjavi pogiba Horvat i nekoliko časnika, a i barunica je ranjena. Pucajući precizno da bi si osigurao odstupnicu, Gregor nestaje. Drama završava Lukačevom izjavom kako je vidio da je Waltera ubio Gregor koji mu je »oduvijek bio sumnjiv! Veleizdajnička bagra, ti Hrvati« i naredbom o općem povlačenju.

S obzirom na prvobitnu verziju drame, dopune iz 1964 (ima ih ukupno jedanaest) u funkciji su eksplikacije Prologa (B. Hećimović). Taj naknadno dopisani uvod u dramu nije, međutim, prolog u klasičnom poetološkom ili dramaturgijskom smislu, već prizor koji uvodi u buduću dramsku radnju i esejiziranim diskurzom glavnoga junaka upućuje na njegova bitna karakterna obilježja, pri čemu ovdje, kao i u ostalim nadopunama, njegov odnos prema glazbi kao svjetonazorskoj kategoriji poprima posebni smisao. Pojava pak obješene starice u III. činu (koju kao Banquov duh u Shakespeareovu Macbethu vidi samo protagonist zbivanja), označava Krležino vraćanje nekim ekspresionističkim elementima pra-Galicije. Bez obzira na tu finalnu varijantu koja dramu U logoru očevidno želi približiti Galiciji, verzija iz 1934. jasno je pokazala kako je riječ o djelu koje se kompozicijskim obilježjima i dramaturškim značajkama može dovesti u gotovo posvemašnju blizinu s dramama »glembajevskoga ciklusa«. Premda se ova činjenica razabire i iz nekih usputnih, genealoških podataka (U logoru su aktantski aktivni Gregor i doktor Altmann, a spominju se Marcel Faber-Fabriczy i barun Lenbach - svi vezani uz glembajevske drame ili proze), tek su novija čitanja (posebice D. Gašparović i B. Senker) sankcionirala tu činjenicu. Taj je sud temeljen ponajprije na analizi dijaloga koji zbog snažne psihološke napetosti među protagonistima dovodi do konačnoga sukoba kojega se »rasplet (višestruko ubojstvo) samo u kvantiteti, ali ne i u kvaliteti« (B. Senker) razlikuje od sličnih situacija u Gospodi Glembajevima i U agoniji. Kadet Horvat je kao i Leone umjetnik, njemu je glazba ne samo modus izražavanja vlastita svjetonazora nego mu je sve do potezanja revolvera i najjače prosvjedno oružje. Slično kao i u dramama »glembajevskoga« ciklusa i U logoru postoji problematizacija individualističkoga otpora (Horvat) prema raznim vrstama opresije, ali je raspon različitih stavova proširen uvođenjem Gregorova racionalizma, a reklo bi se i lijevoga vizionarstva te Podravčeve priproste logike koja kao da najavljuje kasnijega Valenta Žganca iz romana Na rubu pameti. Glembajevski Agram zamijenjen je galicijskim ratištem, ali se i ondje, kao i u zagrebačkim salonima, govori njemačko-hrvatskom makaronikom s mnoštvom izvansižejnih ekskursa u područja umjetnosti, mode, kulinarija i dr. Stoga je drama U logoru »jezično, stilski, generički i dramaturški ipak bliža dramama o obitelji Glembaj nego Vučjaku i Golgoti, pa čak i Galiciji, koju je neprijeporno trebala zamijeniti u Krležinom dramskom opusu« (B. Senker). Drama U logoru jedno je od rjeđe izvođenih Krležinih djela. Nakon osječke praizvedbe 1937. drama je do početka II. svj. rata prikazivana u Banjoj Luci, Sarajevu i Skoplju (1937), dok je 1938. u Beogradu skinuta s repertoara nakon treće predstave na zahtjev ministra A. Korošeca. Na scenu dolazi ponovno tek 1954. kada je u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište »Gavella«) postavlja B. Gavella. U Nišu je prikazivana 1956, a u Osijeku se ponovno izvodi 1957 (redatelj I. Marton) i 1987 (redatelj P. Šarčević), Sombor je prikazuje 1960, a Zenica 1964. U Rijeci je 1976. pod naslovom Galicija (Kroaten-Lager) postavlja V. Vukmirović, u Subotici je postavljena 1977, 1981. u Tuzli i Kruševcu, u zagrebačkom HNK P. Šarčević je 1983. režira kao Galiciju, u madžarskom gradu Nyíergyházi prikazana je 1987, a B. Violić je pod naslovom U logoru režira 1993. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kontroverznu i osporenu preradbu drame pod naslovom Barunica i gavran režirao je sa skupinom »Bent« J. Sedlar (Zagreb 1983). Gavellinu režiju drame u ZDK filmski je 1964. snimio N. Tanhofer, što je, za sada, jedina filmska snimka neke kazališne predstave u nas. K. je u dnevničkim zapisima zabilježio izrazito negativan stav prema toj dokumentarističkoj snimci koja je, međutim, vjerno zabilježila sve bitne elemente predstave.

LIT.: M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949,2-3; B. Gavella, O predstavama »Golgota« i »U logoru«, Zagrebačko dramsko kazalište - premijema knjižica uz dramu Golgota, 1954; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; B. Hećimović, Fragmenti o Krležinoj dramatici, u knj. 13 hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1977 (2. izd. 1989); B. Hećimović, Krležine nadopune vlastitih dramskih djela i geneza drame U agoniji, u knj. Može li se Lauri vjerovati?, Zagreb 1982; M. Miočinović, Tri Krležine drame, Forum, 1982, 10-12; B. Senker, Krležina pozornica, Prolog, 1988-89, 11; V. Bogišić, Problem Krležine Galicije, Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991 (zbornik), Osijek-Zagreb 1992; B. Senker, Krleža i kazalište. Prijedlog periodizacije, ibid.; A. Bogner-Šaban, Krležina književna riječ u izvedbi hrvatskih kazališnih umjetnika (s teatrografijom), ibid.; N. Batušić, Najava drame U logoru (za jedno moguće čitanje Krležinih Dnevnika), u knj. Trajnost tradicije, Zagreb 1995.