Uspomene u nama

»USPOMENE U NAMA«, sonet prvi put objavljen u Knjizi pjesama (Beograd 1931). U ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini objavljen je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Iako je grafički organiziran poput klasičnoga petrarkističkog soneta s dvama katrenima obgrljene rime (abba/cddc) i dvama tercetima (efe/fee), nije pravi sonet. Paradigmu dvanaesteračkog soneta što je u hrvatsku modernu književnost unose Matoš i Ujević, Krleža ovdje ne ostvaruje. Metrički nepravilni stihovi samo grafički oponašaju sonet. Prolaznosti koja čovjekovo trajanje nastoji učiniti besmislenim K. suprotstavlja uspomene. Sjećanja određena metaforom zdenca vječno ostaju u nama i ovisno o našim stanjima izbijaju na površinu. U pjesmi K. uzima u obzir oba pola sjećanja: ružni (»O, kako su duboki zdenci naših slika, / trajanja, magle, grčeva i plača«) i lijepi (»Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica /.../ i javljaju se draga pokojna tiha lica«). Takvo sveobuhvatno poniranje u uspomene u sugestivnoj slici »kružnice zdenca« K. postavlja kao oblik eskapizma i način očuvanja čovjeka od nepromjenljivih zakona prolaznosti.