Varijacije na medicinske teme

»VARIJACIJE NA MEDICINSKE TEME«, objavljene su kao dio teksta Fragmenti dnevnika iz godine 1943 (Republika, 1956, 6), a potom kao Dodatak knjizi Eseji II (Zagreb 1962). Obuhvaćaju varijacije: Galen; Hipon; Anaksagora; Hipokrat; Timotej iz Metapontiona; Diokles iz Karisa (Iunior Hippocrates); Herofil iz Halkedona; Erasistrat.

Krleža je tijekom godina izolacije u II. svj. ratu intenzivno čitao tekstove o povijesti medicine, što je književno urodilo dramom Aretej te esejima o Paracelzu, Hipokratu i Galenu. Varijacije na medicinske teme mogu se držati marginalijama uz tu lektiru, a racionalni razlog daje nam sam autor u Napomeni knjige Eseji II: »Kod ispitivanja razvoja materijalističke misli, historija filozofije zanemarila je medicinu na neshvatljiv način.« Pišući natuknice o antičkim liječnicima, K. ili registrira njihova materijalistička polazišta, ili njihove znanstvene intuicije motri s gledišta suvremenih znanstvenih rezultata. Galen je tako još u XVIII. st. bio nedodirljiv i dogmatiziran autoritet, što je uzrokovalo zastoj pozitivnih medicinskih spoznaja. K. ga ipak brani: »bio je na rubu velikih otkrića«, medicinu je definirao kao »poimanje zdravlja«, što je i danas jedan od glavnih problema teorije medicine. Iako je secirao samo majmune, njegovi su anatomski prikazi egzaktni. Pravo pitanje za Krležu glasi: kako to da su »jasnoće davnih nadahnuća« postale dogmom i vlastitom negacijom, spriječivši »pozitivna otkrića koja su bila na putu da utvrde«. I drugi antički liječnici oslanjali su se na empiriju, a ne na metafizička polazišta. Za Hipona je duša ili pratvar bila vlaga, Hipokrat utvrđuje četiri osnovna tjelesna soka, proglasivši njihovu ravnotežu zdravljem, a nerazmjer njihove mješavine bolešću (što kao misao nije daleko od nalaza današnje fiziologije). Timotej iz Metapontiona dodaje toj misli postavku da samo »zdrava glava ispravno raspoređuje sokove« (tek danas je jasnija uloga mozga u distribuciji hormona). Diokles tvrdi da »duša stanuje u srcu« i da je upravo krv prijenosnik »pneume« do mozga. Herofil iz Halkedona uvodi u hipokratovsku humoralnu patologiju misao o međuzavisnosti funkcija pojedinih organa i njihovoj uzajamnoj dinamici (što je danas i eksperimentalno potvrđeno). Erasistrat je »prenatrpavanje hranjivim tvarima« držao razlogom mnogih bolesti (suvremena nutricionistika), odbijajući uz to i medicinsku hiperspecijalizaciju, što se i danas »javlja kao ozbiljna smetnja kod razumijevanja cjeline«. Za kasniji tisućljetni zastoj drevne medicine, u trenutku kad je sve u njoj otvaralo put prema eksperimentalnoj metodi, K. ne nalazi nedvosmislenog odgovora: »S krvavim velom ljudske svijesti, o kako je prokleto teško da se misao probije do saznanja.«