VEČEK, Petar

VEČEK, Petar, kazališni i filmski redatelj, scenograf i slikar (Zagreb, 23. VI. 1942). Studirao arhitekturu i likovni smjer na Pedagoškoj akademiji te kazališnu režiju, u klasi K. Spaića, na Akademiji dramske umjetnosti (1965-70). Tijekom studija režirao u Studentskome eksperimentalnom kazalištu. Školsku godinu 1970/71. usavršavao se u Parizu. God. 1972-76. nastavnik je glume na Akademiji dramske umjetnosti. God. 1974. utemeljuje prvu alternativnu, neovisnu kazališnu skupinu u nas, »Rhinoceros«. Direktor je HNK u Varaždinu 1976-83, potom Dramskog kazališta »Gavella« 1983-85, u kojemu nakon toga ostaje stalni redatelj. Dvije sezone, 1984. i 1985, bio je direktor dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Kao redatelj radio je u većini hrvatskih kazališta (Teatar &TD, Zagrebačko kazalište mladih, Satiričko kazalište »Kerempuh«, HNK Split, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, HNK Osijek), te u mnogim teatrima u bivšoj Jugoslaviji (Podgorica, Maribor, Zenica, Ljubljana, Sombor, Skoplje, Banja Luka, Sarajevo).

Veček je redatelj snažne, osebujne scenske vizualizacije (u većini svojih predstava bio je i scenograf), sklon začudnostima i bizarnostima koje gotovo redovito imaju dramaturško i scensko opravdanje. Nerijetko dramaturški intervenira u tekstu onako kako odgovara njegovim scenskim zamislima. Podjednako su osebujne njegove vizije klasičnih i suvremenih tekstova svjetske dramatike, prožete modernim izričajem i inovativnim scenskim pristupima, među kojima se izdvajaju: Macbeth H. Müllera (Teatar &TD, 1974); Učene žene Molierea (Rijeka, 1975); Pir malograđana B. Brechta (Varaždin, 1976); Triptih S. Mrožeka (Varaždin, 1980); Richard III W. Shakespearea (Dubrovačke ljetne igre, 1985); Ženidba N. V. Gogolja (»Kerempuh«, 1987); Galeb A. P. Čehova (»Gavella«, 1991).

Buntovan i beskompromisan, on je među hrvatskim redateljima svoga vremena postavio najviše novih tekstova osobito pisaca svoje generacije, koji su iz raznih razloga izazivali politički zazor. Otkrio je još 1968. Histeričnu bajku S. Šnajdera (SEK), u Varaždinu stavlja na repertoar Metastazu, te režira najbolju hrvatsku postavu Hrvatskog Fausta (1983), Dumanske tišine (1986) te Zmijin svlak (1995) u produkciji kazališta »Rhinoceros«. Od T. Bakarića prvi je postavio Smrt Stjepana Radića (Varaždin, 1971), Anno domini 1573 (Zagrebačko kazalište mladih, 1973) i Moru (Varaždin, 1978). Režira prvu dramu D. Jelačića Bužimskog Izložba ptica (»Gavella«, 1972). »Rhinoceros« programatski otvara praizvedbom farse Pričaj mi o Augusti L. Paljetka. U Varaždinu prvi put izvodi Vatrugasi - brataskvasi B. Senkera, N. Škrabe i T. Mujičića (1977), te Vjerodostojne događaje sa psima (1980) i Stepinac, glas u pustinji I. Bakmaza (1992). Naročito politički osporavana bila je praizvedba drame Dobro došli u plavi pakao B. Radakovića (»Kerempuh«, 1994).

Krležijanac po intelektualnoj staturi i djelovanju, Veček se relativno malo bavio Krležinim opusom. U Varaždinu je 1978. na repertoar prvi put postavio roman Zastave, čije je fragmente pod naslovom Emerički dramatizirao i režirao M. Međimorec. U prvi, ali i najuspješniji okušaj s Krležinom dramatikom upustio se relativno kasno, 1984, postavljajući Gospodu Glembajeve kao programatsku predstavu svoga umjetničkog vodstva Dramskog kazališta »Gavella«. Njegova zamisao zasnovana je na psihoanalitičkim otkrivanjima podsvjesnoga, izraženih u zadivljujućim i katkada šokantnim scenskim rješenjima. On razotkriva, na tragu sartreovskih bastarda, univerzalni, polutanski značaj te porodice u njezinu nezaustavljivom usponu i početku pada. Umjesto biološkog determinizma strindbergovske provenijencije, koji je očito nadahnuo Krležu, Veček nudi arhetipskiji, sudbinskiji - tragedijski determinizam. Iz njega proistječe posve nova profilacija likova, u velikim interpretacijama R. Šerbedžije (Leone), D. Miletić (Barunica Castelli), K. Zidarića (Ignjat), Z. Viteza (Silberbrandt), V. Knezović (Angelika), P. Kvrgića (Fabriczy) i B. Alića (Puba).

God. 1988. Veček je dva puta režirao dramu U agoniji. Najprije je u Mestnom gledališču ljubljanskom postavio njezinu dvočinsku verziju s dobrom glumačkom podjelom: J. Avbelj (Laura), J. Škof (Križovec) i T. Kuntner (Lenbach). Čini se da ga je to potaknulo na smionu dramaturšku inverziju tročinske verzije koju je ostvario neposredno potom u Dramskom kazalištu »Gavella«.

Veček je, naime, promijenio redoslijed činova, zamijenivši drugi čin trećim. Smatrao je da se takvim obratom ostvaruje veća napetost i ojačava dramska situiranost Križovčeva lika koja je, po njemu, nedostatna. Dramaturški zanimljiva pretpostavka ipak se u realizaciji pokazala prilično dvojbenom, unatoč dobrom kvartetu glavnih uloga: D. Miletić (Laura), Z. Vitez (Križovec), V. Dulić (Lenbach) i Ž. Potočnjak (Pristav).

LIT.: D. Foretić, Borba sa stvarima, Zagreb 1986.

D. For.