Ver sacrum

»VER SACRUM«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1923, 2, zajedno s još osam pjesama pod zajedničkim nazivom Lirika (1920), a zatim, preimenovana u Proljeće, u Knjizi lirike (Zagreb 1932) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji; u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) uvrštena je u ciklus Ranjavi motivi; u konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969) kao dio ciklusa Pjesme o rezignaciji.

Kao četvrta pjesma u ciklusu Pjesme o rezignaciji, nakon lirskih najava proljeća u pjesmama Rezignacija, Nokturno u samotnoj sobi i Uskrsna pjesma! (vjerojatno su sve četiri nastale u pretproljetno odn. ranoproljetno doba 1920), Ver sacrum (lat. Sveto proljeće) zanosna je pjesma o proljeću koje silovito nadolazi u bujicama mirisnih sokova novoga života: »Sunce što iz svih dubljina korijenja i tmine / kap za kapljom u modrine diže, / čaške poji mezgrom vina i parfema. /.../ Modro nebo pjano od mirisnog soka /.../ i cijedi se mlijeko iz mirisnih tuba, / i vimena sva se prenabrekla doje. / Svijetla glazba teče kao ulje.« Kolokvijalne fraze (»Sad stvar stoji tako ...«, »Sve je jasno ...«, »još nam nade nisu sve potonule«) upućuju na novu osobinu Krležina lirskoga govora koji se postupno oslobađa guste metaforičke ekspresionističke fraze a zamjenjuje je jednostavniji i smireniji izraz.