Verbőczy

»VERBŐCZY«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima 27 stihova podijeljenih u 6 strofa s različitim brojem redaka (3-6) povezanih pretežito funkcionalnim uzastopnim rimama. Balada je kritičko-satirički portret ličnosti i djela madžarskog plemića i vojskovođe Istvana Verbőczyja, koji je sudjelovao u slamanju Doszine seljačke bune. On je autor pravnoga djela Tripartitum opus iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae (1517), zloglasnoga feudalnog kodeksa koji je sa svom okrutnošću primjenjivan osobito u XVI. i XVII. st., a bio je na snazi sve do 1848. kada je ukinuto kmetstvo. Taj kodeks preveo je na kajkavski jezik varaždinski pisac I. Pergošić (1574). I prijevod i original primjenjivani su kao zakonska podloga i u obračunu s hrvatskim seljačkim ustanicima. U baladama koje ilustriraju tu temu zorno se predočuje mehanizam zakonika, posebice drastičnost sudskih postupaka i kazni kao što su kipuća voda (krop), vrelo ulje, sumpor i naposljetku galge kao uobičajena kazna. U pjesnikovoj kritičkoj vizuri zakonik je istodobno okrutna odmazda feudalnoga društva prema njegovim podanicima, ali i obrana vlastitih institucija koje simboliziraju Kaptol, Konvent i Spravišče, te raznolike druge institucije i propisi - klauzule i dekreti o različitim privilegijama staleža na vlasti. Balada je prožeta snažnim kritičko-polemičkim i satiričkim tonom, oličenim najsnažnije u simbolici i metafori zakonika kao plemenitaškeg Očenaša, a plastici samog prikaza zakonika koji svoje podložnike stavlja u red inferiornih ljudskih bića i bespomoćnih žrtava pridružuje se ironijsko-satirički Verbőczyjev portret koji se nazivlje i jazbecom baronskim, i banditom, i orsaškim tarnikmeštrom krala Matijaša. Posljednja atribucija poetski demistificira legendu o dobrome kralju, a Verbőczyja stavlja među najzloglasnije feudalce koji su čak i biblijska načela (hijerozolomitanjsku Ljubav!) ilustrirali najokrutnijim postupcima. Balada se tako razvija u snažnu optužbu feudalnoga društva, njegove moralne i zakonske izopačenosti, indicirajući i motiv seljačkih pobuna sa sumornom slikom njihova ishoda i sveopćeg ljudskog stradanja u dehumaniziranu društvu.