VIDMAR, Josip

VIDMAR, Josip, književnik i političar (Ljubljana, 14. X. 1895 - Ljubljana, 11. IV. 1992). Kao pisac bavio se temama iz povijesti kulture, književnom i kazališnom kritikom i teorijom, esejistikom i prevodilaštvom. Kao političar počinje djelovati uoči II. svj. rata, sudjelujući u događajima prijelomnima za povijest Slovenije i širega južnoslavenskog prostora. Gimnaziju završio u Ljubljani, gdje je upoznao I. Cankara i O. Župančiča. Tek započeti studij na politehnici u Pragu prekida 1914. zbog mobilizacije i izbijanja I. svj. rata. God. 1915. predaje se u rusko zarobljeništvo, iz kojega se vraća 1918. te nastavlja studirati u Beču, Pragu, Parizu i Zagrebu. Diplomirao je u Ljubljani 1928. U međuvremenu piše i objavljuje te pokreće časopise: avangardnu reviju Trije labodje (1922) koja se ubrzo gasi, a nakon burne polemike oko Župančičeve Veronike Deseniške pokreće vlastiti časopis Kritika (1925-27), iznoseći poglede koji su na slovenskoj književnoj i kazališnoj, a i političkoj sceni bili nesumnjivo novi. God. 1934-42. bio je dramaturg Narodnoga gledališča. Pred sam II. svj. rat povezuje se s Komunističkom partijom, igrajući ključnu ulogu u osnutku Osvobodilne fronte 1941. Kao njezin delegat sudjeluje 1943. na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Nakon rata obnaša čitav niz eminentno političkih dužnosti u Sloveniji i Jugoslaviji (član Prezidija FNRJ, predsjednik jednog doma Skupštine FNRJ, kasnije član Vijeća federacije SFRJ). Redovitim članom SAZU postaje 1949, njezin je predsjednik 1952-76; predsjednik je Saveza književnika Jugoslavije 1952-58, laureat najviših nacionalnih i državnih nagrada. Spojem znatne književne erudicije i političke angažiranosti J. Vidmar postaje jednom od najutjecajnijih ličnosti književnoga i kulturnog života u Sloveniji i Jugoslaviji nakon 1945, čovjek kojega je pravorijek u odnosima književnosti i politike, osobito u Sloveniji, tijekom mnogih desetljeća bio odlučujući, u mnogome sličan utjecaju što ga je u Hrvatskoj imao M. Krleža, izazivajući slične otpore i sukobe.

Ako je suditi po onome što su J. Vidmar i M. Krleža napisali ili izjavili jedan o drugome, može se utvrditi cijeli niz zajedničkih ili dodirnih mjesta u estetskim i političkim pogledima obaju pisaca. To ujedno pomaže objasniti i njihov osobni odnos, dodire, intelektualnu razmjenu i dugogodišnje druženje.

Ponajprije, vezivalo ih je iskustvo I. svj. rata i sudbine malih europskih naroda, potom ključno iskustvo Oktobarske revolucije, koje ih je uvjerilo da je lenjinistički socijalizam rješenje za tu sudbinu. Na toj pozadini, obojica su gotovo istovjetno doživjela međuraće i razdoblje monarhističke Jugoslavije: sukobili su se, svaki u svojoj nacionalnoj sredini, s tradicijskom katoličkom književnom inteligencijom, jednako kao s klasičnim građanskim liberalizmom. Iako su prema KPJ pred rat i tijekom rata imali različit odnos, Vidmar je E. Čengiću posvjedočio da je Kardelju u partizanima, kad ga je pitao za mišljenje o Književnim sveskama, rekao: »Devedeset postoje tamo gluposti, a o deset posto teksta bi se moglo razgovarati« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, II, Zagreb 1985). I potom: »U svemu sam podržavao Krležu, nisam mogao uvjeriti Kardelja da napusti svoj stav (...) Staljin je tada još bio genij« (ibid, III). Tako je poznanstvo, nastalo krajem 30-ih godina, kad je Vidmar kao dramaturg na slovensku scenu postavio Gospodu Glembajeve, svoj zamah dobilo tek u neposrednim prevratnim zbivanjima poraća. J. Broz-Tito je 31. V. 1945. dao Vidmaru »nezaboravan zadatak«: htio je od Krleže čuti »što on misli o svemu ovome danas«. Vidmar je malo zakasnio, jer je veza s Brozom već bila uspostavljena preko A. Augustinčića, ali je Vidmar taj razgovor, koji Krležu vraća u političku i književnu aktualnost, obavio. Očito, osoba i politika novoga prvog čovjeka Jugoslavije, koji će, kako su vjerovali, razriješiti i ujediniti posebne nacionalne interese, vezivale su ih jače od osobnih razlika »On je divan čovjek, zaljubljen u Sloveniju i prije svega je Slovenac, onda je zaljubljen u Prešerna, pa potom u doktora Prešerna (...) Vidmar je gospodin iz 1910. godine i zapravo je već spomenik« (ibid, I). U svojim tekstovima Vidmar je Krležu, uz estetski modernistički placet, doživljavao kao eminentno nacionalnog pisca, ali bez ironije: »Krleži je kao piscu stalo do usuda Hrvatske, pa to je njegov dom; za njeno kulturno i političko ozračje, za unutrašnju i vanjsku sudbinu hrvatskog čovjeka; pa to je njegov najbliži rod« (O Krleži, Naši razgledi, 6. VII. 1963). U najtežim godinama po Titov režim, nakon Rezolucije IB-a, pismo upućeno sovjetskim »javnim radnicima«, Šolohovu, Leonovu, Erenburgu, objavljeno u Borbi, 26. VII. 1950, potpisali su Vidmar, Krleža i S. Stanković. Pozvali su sovjetske pisce da prekinu s propagandom protiv Jugoslavije i Tita. Određenu paralelnu, iako ne i dogovorenu akciju, obojica su nastavljala preko djelovanja u nacionalnim Akademijama i u Savezu književnika Jugoslavije, premda ih je u tome ometao otpor beogradskih političkih interesa. Obojica su, naime, još od prije rata, bila izraziti protivnici jugoslavenskoga političkog unitarizma. To ih je, zapravo, i povezivalo. O Krleži je Vidmar tijekom života napisao desetak eseja, iskazujući svoje mišljenje o njemu i u brojnim intervjuima, sve do nadgrobnoga govora prijatelju: Laku noć, dragi Krleža (Odjek, 1982, 2). Preveo je Deset krvavih godina (1962), drame U agoniji (1956) i Aretej (1962), prenoseći ujedno i Pogovor za dvije drame (1962). K. mu nije vratio istom mjerom: u obliku govora/eseja održao je laudaciju Vidmaru prigodom dodjeljivanja povelje za životno djelo, uime Saveza književnika Jugoslavije (Estetika Josipa Vidmara, Vjesnik, 27. X. 1960). Koliko god ga proglašava humanistom, Krleži je teško odreći se stanovite ironije: »Njegova glavna preokupacija je čovjek (...). Tako Vidmar čitav život voda tog svog čovjeka uza se, ali taj njegov čovjek ipak nije ovaj sadašnji, on uglavnom pripada vremenu koje je za nama« (E. Čengić, ibid, II). Zove ga parafrazom Staljinova imena »Josif Vidmarionović« i kaže mu: »Ja se s cijelim nizom tvojih literarnih, odnosno estetskih sudova ne slažem (...), ali ja se s tobom iz godine u godinu družim.« Imajući vrlo sličnu književno-političku ulogu u objema nacijama, ni Krleža ni Vidmar nisu naposljetku uspjeli privoljeti mlađe naraštaje na svoju sliku povijesti i svijeta.

BIBL. J. V: Gledališki listki, Ljubljana 1962; O Krleži, Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; Gledališke kritike, Ljubljana 1968; Čemu pisatti. Ob jubileju Miroslava Krleže, Delo, 7. VII. 1973; Glasom za slobodu, Svijet, 1975, 906; Miroslav Krleža, Scena, 1978, 4; Literatura mora progovoriti o našoj sadašnjosti. Uz 86. rođendan Miroslava Krleže, Oslobođenje, 7. VII. 1979.

Ni. Pk.