Vigilia ali Straža nočna

»VIGILIA ALI STRAŽA NOČNA«, balada s dekorativnim, baroknim podnaslovom Kaptolskega žitkapisca vitiznanca i meštra artis scribendi Ignaca Vlaškovuličanca A. D. 1530; prvi put objavljena u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8), zajedno s još šest balada (Petrica i galženjaki, Carmen antemurale Sisciense, Na mukah, Ni med cvetjem ni pravice, Baba cmizdri pod galgama i Scherzo), a zatim u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sastoji se od dvanaest nejednakih strofa koje sadrže ukupno osamdeset i tri stiha razne dužine, no s prevagom osmeračkog ritma. Uz takvu ritmičku konstantu s gotovo neprimjetnim iznimkama, akustičkoj funkcionalnosti stiha posebno obilježje daje bogat rimarij čiju artističku raznovrsnost tvore uzastopne, unakrsne i obgrljene rime. Naslovom u stilu starih kajk. crkvenih i nabožno-poučnih ostvarenja, autor plastično eksplicira temu stvaralačke sumnje i slobode, jer je lirski protagonist balade pjesnik razapet između (p)odaničke poslušnosti svome poglavaru - biskupu čiji lažni portret upisuje u misal i slobode stvaralačkog duha kojim se opire takvu činu. U dubokoj nokturalnoj atmosferi koja je karakteristična za Balade, a ovdje je izražena posebnom plastikom noćne tišine, čime se potencira dilema samotnoga poete, u atmosferi koja se javlja i kao jedini mogući, pritajeni i skriveni prostor pojedinačnim heretičkim (primislima, odvija se drama stvaraočeva. Ona je determinirana konkretnim ambijentalnim odrednicama s prirodnom asocijacijom određenoga grada i sredine, a obilježena je i konkretnom godinom - 1530, koja priziva u svoj okvir određeno pov. vrijeme, doba najžešćih tur. provala, društveno-socijalnih i klasnih zategnutosti - predvečerje seljačke bune. No, balada prerasta značenje partikularnoga, konkretnog svjedočanstva o tragičnoj sudbini pojedinca stavljena u inferioran društveni položaj s neizbježnom reperkusijom i po njegov umj. status. Sukobom pojedinca i autoriteta balada prerasta u ilustraciju širega i trajnog sukoba, u svevremensko svjedočenje, građeno i osobnim autorovim iskustvom. Naime, u mnogobrojnim se Krležinim tekstovima pa i baladama varira slična tema koja u konkretnoj baladi iskazuje složenost čovjekova individualnog položaja u hamletovskoj dilemi njegova moralnog čina. To što glas razbora, sumnje, savjesti i lucidne kritičke svijesti u jednome dramatičnom noćnom bdjenju nije pretvoren u moćniji glas prosvjeda i snagu da se osobno uvjerenje i istina brane i osobnom žrtvom, ne umanjuje pjesničku snagu balade sadržanu upravo u naznačenoj moralnoj dilemi. Ta je dilema na svojevrstan način trajna, općeljudska i svevremenska, te je svoju pjesničku sugestivnost ostvarila, uz ostalo, i slobodnom autorovom reinterpretacijom Poetova monologa, kao i slikama bešćutne klepsidre s početka i kraja balade, u kojoj »vitiznanec« svoje skrivene misli i dileme pretvara, i mimo osobnog poraza i priklona nemoći sudbine, u duboku ljudsku i stvaralačku katarzu.