Vihrovita noć

»VIHROVITA NOĆ«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Lirika (Zagreb 1919) kao dio ciklusa Pir iluzija, a u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Slobodnog je stiha i proizvoljne rime. U ekspoziciji teme autor naglašava simboliku samostana i njegovu grobnu šutnju i mir, koji će ubrzo biti narušeni. Simbolom vihora kao izaslanika demona, nositelja nemira, Krleža u ovoj pjesmi upućuje na sličnost između kreativnih uznemirenja i olujnih promjena u prirodi. Đavo koji dira opatice što pune iskušenja mole, dio je »vihrovite igre« i njezin transcendentni začetnik. Lirski subjekt, izvan zidova samostana, razočaran šutnjom toga Simbola Pomirenja, postaje svjestan da je mir nešto nedovršeno i, u krajnjoj konzekvenciji, čovjeku strano i neproduktivno. Pjesma završava sjedinjenjem lirskog subjekta s prirodom, preciznije, usporedbom nemira na makroplanu s nemirima na mikroplanu lirskoga ja (»Negdje zapalilo se okno, / žena viče, / bi-je sat, / a u meni klikću pijane vojske nagona, / i bore se kraljevi i sveci i bijela plaču djeca.«)