VILOVIĆ, Đuro

VILOVIĆ, Đuro, književnik i publicist (Brela, 11. XII. 1889 - Bjelovar, 22. XII. 1958). Teologiju studirao u Zadru, a filozofiju u Beču. Rano raskida sa svećeničkim pozivom i radi kao novinar u zagrebačkim i beogradskim dnevnim listovima. Pisao je romane (Esteta, 1919; Međimurje, 1923; Majstor duša, 1931; Tri sata, 1935; Zvono je oplakalo djevicu, 1938) i novele (zbirke Zagaljeni život, 1923; Mandorlato, 1924; Hrvatski sjever i jug, 1930). Za vrijeme II. svj. rata pristupa četnicima i nalazi se u krugu najužih suradnika D. Mihailovića. Zbog toga je u procesu u Beogradu osuđen na sedam godina zatvora.

Vilović je, uz Donadinija, jedan od prvih ozbiljnih Krležinih kritičara. Napisao je o Krleži dva teksta, oba izrazito kritički intonirana. Ocjenjujući poemu Pan u katoličkim Novinama s pozicija religioznog esencijalizma i moralizma, ističe Krležino frazerstvo i siromaštvo imaginacije. U Panu vidi u prvom redu bezuspješan napad na vjeru: K. »hoće da nas uvjeri, koliko je ljepši, moćniji i silniji Pan od kršćanskoga Boga, Hrista, Crkve, vjerske poezije«. Tezu o Panu kao napadu na kršćanske vrijednosti preuzet će i A. B. Šimić u tekstu Novo sunce. Vilovićev će članak ostati zapamćen i po jednom lapsusu: kritičar je dvaput Krleži pripisao ime »Zvonimir«!

U drugoj kritici pod naslovom Pjesnik Krleža (Luč, 1918-19, 1) Vilović piše o Krležinoj poeziji kao običnom gomilanju neobičnih, nerazumljivih i netočnih riječi. Krležin je izričaj »bez jasnoće, bez reda, bez cilja«, a u cijelom se djelu ne nazire nikakav pozitivan sadržaj. Za Vilovića je pjesnik K. »neiskren, nategnut i nenaravan«, a njegova poezija »prazna poza«.

K. Nc.