VIŠINSKI, Andrej Januarjevič

VIŠINSKI, Andrej Januarjevič, sovjetski pravnik i diplomat (Odesa, 28. XI. 1883 - New York, 22. XI. 1954). Vrhovni državni tužilac SSSR-a 1935-39, u vrijeme zloglasnih moskovskih procesa. Nakon II. svj. rata zamjenik ministra i ministar vanjskih poslova. Kao vrhovni sovjetski pravni autoritet (200 publiciranih naslova) u praksi primjenjivao načelo inkvizicije da optuženi, a ne sud, mora dokazivati nevinost te da je priznanje optuženoga po sebi dovoljan dokaz, temeljem kojega neki sovjetski sud može osuditi optuženoga.

Staljinizam i posebno moskovski procesi 30-ih godina, stoje u pozadini kao pravi razlog tzv. sukoba na književnoj ljevici, pa iako Krleža tada o njima nije pisao, među komunistima je o tome govorio otvoreno. To su za Krležu bila bitna pitanja totalitarizma, terora i dirigirane umjetnosti. »Valjda ne vjeruješ da ima zrna istine u onome što je Višinski lajao na procesu«, rekao je K. u jesen 1936. R. Čolakoviću, koji sebe tada označava kao »pravovjernog staljinistu« (Kazivanje o jednom pokoljenju, II, Sarajevo-Beograd 1968, str. 683). Nakon 1948. lik Višinskog postat će Krleži visoko simboličan za sve zlo staljinizma, jedan od onih koji »svakoj logici uprkos iz krvi komunara cijede boje za svoju religioznu buržujsku paletu« (Govor na Kongre-su književnika u Ljubljani, Republika, 1952, 10-11). Za njega će on biti »čuveni sovjetski ekvilibrist Višinski (...) koji na svom uzvišenom krvavom lijevom kažiprstu vrti zemaljsku loptu« (Kako stoje stvari, Narodna armija, 22. XII. 1952), znak koji utjelovljuje »izvanrednu opasnost sovjetske mašine koja može da pregazi svakoga koji neće da se podredi« (Slučaj Marty-Tillon, Borba, 2. XI. 1951). Svoju definitivnu ocjenu Višinskog, koji očito funkcionira kao maska za samog Staljina, K. će najbolje sabrati u riječima iz tzv. ljubljanskoga govora: »Čisti jezuitizam u kazuistici Višinskog ostat će stoljećima dokumentom te suvremene moskovske ’Ignis-sanat’-formule.«

Ni. Pk.