VOJNOVIĆ, Lujo

VOJNOVIĆ, Lujo, diplomat i pisac (Split, 15. IV. 1864-Zagreb, 18. IV. 1951). Studirao pravo u Zagrebu Grazu, bio sudski činovnik u Zagrebu i Trstu, odvjetnik u Dubrovniku, a od 1896. do 1919. obavljao različite službe pri dvorovima na Cetinju, u Sofiji i Beogradu, ili njihovim poslanstvima u Vatikanu, Rimu i Parizu. U međuvremenu je u Zagrebu objavio opsežnu studiju Pad Dubrovnika (I—II, 1908) i zbirku povijesnih eseja Književni časovi (1912), koje uz poetske crtice Dubrovačke elegije (Dubrovnik 1898) čine okosnicu njegova inače mnogo opsežnijeg publicističkog djela, prožeta prigodničarskim napisima, u kojem se sudaraju znanstveno i literarno.

Krležina antipatija prema L. Vojnoviću javlja se već 1917. u obliku prezira zbog posvete Pada Dubrovnika banu P. Rauchu (Davni dani. Zapisi iz godine 1914-1921, 11. XI. i 12. XII. 1917). Istražujući 20-ih godina »njegov zanimljivi slučaj« čak i u Beču, K. je u Književnoj republici napisao nekoliko političko-satiričnih tekstova koji su »književnika i historičara« Vojnovića predstavili kao »nevjerojatnog karijeristu«, jednako spremnog pisati u povodu konkordata apologiju katoličanstvu iz »čežnje za ambasadorskim vatikanskim klobukom« (O dragom bogu, o grofu Luji Vojnoviću, o t.zv. slobodi savjesti i o mnogim drugim velikim i malim stvarima, 1924, knj. I, br. 3), kao i činiti »nezamislive političke obrate« (O prijateljima »Književne republike«, 1925, knj. II, br. 8), te sumnjivu moralnu figuru koja u svoju obranu o indicijama što ga terete za špijunažu nema što konkretno reći (Grof Lujo Vojnović i historijsko-psihički nemoral našega vremena (Pitanje jedne špionaže), 1924, knj. I, br. 9; Špijunska afera grofa Luja Vojnovića, 1924, knj. II, br. 1; Tri neriješene afere, 1925, knj. II, br. 11-12). Za Vojnovića K. »imade isključivi patenat na klevete i laži« (An., Pomračena starost /Posljednji odgovor g. dra Vojnovića g. dru Hinkoviću /, Riječ, 1924, 141), pa najavljuje da će, nastavi li ga Književna republika prozivati, stvar predati sudu (Izjava g. dra Luje Vojnovića, Riječ, 1924, 167). Memoarski se vraćajući (1977) svome »angažmanu u toj glupoj aferi«, K. na temelju detaljne rekonstrukcije zaključuje da o pitanju je li Vojnović bio »austrijski agent« nije odgovoreno »ni pozitivno ni negativno«, ali, držeći se onoga »što je govorio sam grof«, ostaje kod dojma o njemu kao »prije svega površnom i neodgovorno lakoumnom čovjeku koji u trenutku praznih džepova ne razbija svoju glavu kako da dođe do fišeka dukata... za sigurne uloge«, tim više što je po jednom pismu što ga je iz crnogorske službe uputio u Beč, a do kojeg je K. došao, očito »čovjek bez moralno-intelektualnih skrupula« (Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1988). Bilješku s margine tekstova u Književnoj republici, po kojoj ga smatra »neusporedivo mnogo boljim književnikom od slavnoga mu brata«, treba shvatiti u kontekstu nepovoljnog mišljenja o I. Vojnoviću. Krleži je njihov »setebandjerizam« »tamni« dokument našega »historijsko psihičkog nemorala«, pa su mu »plave čarape« - »lažni grofovi« Vojnovići i u tekstu O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3) jedan od sigurnih indikatora »inferiority kompleksa« što ga valja nadići.

Vl. Bo.