VUČETIĆ, Šime

traži dalje ...

VUČETIĆ, Šime, pjesnik i književni kritičar (Vela Luka, 21. III. 1909 - Zagreb, 28. VII. 1987). Gimnaziju završio u Splitu, a učiteljsku školu u Dubrovniku (1929). Službovao je kao učitelj u Knežu kraj Korčule, Zavojanu kraj Vrgorca, Srinjinama u Poljicama, Rupotinama kraj Klisa. Od 1945. u Splitu je član redakcije Slobodne Dalmacije, upravitelj gradske biblioteke i dramaturg u Narodnom kazalištu, a pokrenuo je i list Kazalište. Od 1947. živi u Zagrebu gdje je upravitelj Radničke biblioteke, a potom urednik u Glasu rada. God. 1950-57. urednik je u nakladnoj izdavačkoj kući Zora, a potom do kraja života slobodni profesionalni književnik. Objavio je niz zbirki pjesama (Svanuća, 1939; Pjesme Ilije Labana I-II, 1939-40; Knjiga pjesama, 1948; Ljubav i čovjek, 1955; Rude na ogledalu, 1959; Putnik, 1964; Iza pozornice, 1971; Luške pisme, 1972. i dr.), knjige eseja i kritika Između dogme i apsurda (1960) i Granice (1964), monografiju Krležino književno djelo (1958), te knjigu Hrvatska književnost 1914-1941 (1960).

Vučetić je bio apologet Krležina književnog djela. Pisao je o njemu od 1945. pa gotovo do potkraj života, no najintenzivnije od 1953 (kad je objavio čak devet tekstova) do 1963.

Kritičke osvrte na kazališne izvedbe Krležina djela te eseje o njegovim knjigama poezije, proze i esejistike objavljivao je u dnevnim i tjednim listovima (Slobodna Dalmacija, Narodni list, Naprijed) ili u književnim časopisima (Republika, Hrvatsko kolo, Mogućnosti, Izraz, Zadarska revija, Letopis Matice srpske i dr.). Najveći dio tih kritika i eseja skupio je u monografiji Krležino književno djelo, čije je II. izdanje (1983) znatno prošireno (s tekstovima Sukob na ljevici, Dnevnik, Davni dani, Zastave).

Nema nijednog značajnijega Krležina djela o kojemu Vučetić nije pisao. Sagledavajući njegov literarni opus u kontekstu vremena i prostora u kojima je nastajao, Vučetić u prvom redu istražuje kako se Krležina ideološko-društvena opredijeljenost ostvarivala kao umjetnička, literarna fikcija. Opsežno Krležino djelo u književnopovijesnom smislu sagledava kroz četiri temeljne piščeve faze, kojima su, po Vučetiću, ishodišna točka (»kičma opusa«) Balade Petrice Kerempuha, posebno Planetarijom. Razdoblje od prvih početaka do 20-ih godina (Simfonije, prvi dramski ciklus Legende) Vučetić označuje kao impresionističko (simbolističko)-ekspresionističku Krležinu stvaralačku fazu; drugu doživljuje kao prijelazno razdoblje u kojem »sentimentalni ton sve više ustupa kritičkom i satiričkom« (U logoru, Vučjak, Hrvatski bog Mars), a treću fazu, naturalističko-realističku, obuhvaća glembajevska problematika kojom započinje Krležino »potpuno prodiranje u ljudsku psihu«. Četvrta je faza sva u nokturalnim tonovima: ona je »tragično osjećanje sudbine našega naroda i našeg čovjeka« (Balade Petrice Kerempuha, romani Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave, te posebno dnevnici).

U metodološkom smislu Vučetić je eklektik: apologet Krležinih ideološko-političkih nazora, u svojim analizama primamo istražuje njegov svjetopogled s pozicija bliskih marksističkima, dok mu je estetska strana djela u drugom planu. Kao umjetnik K. je za Vučetića izraziti kritički realist, a posljednju njegovu fazu karakterizira kao svojevrsni mitski realizam.

LIT.: S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, IV-VI, Zagreb 1993.

M. Šel.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

VUČETIĆ, Šime. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/vucetic-sime>.