VULETIĆ, Branko

VULETIĆ, Branko, lingvist (Sremska Kamenica, 14. VIII. 1937). Diplomirao (1959) francuski i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao (1967) disertacijom Vrednote govornog jezika u percepciji književnog djela. Profesor fonetike i stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, učenik P. Guberine i nastavljač njegove stilistike. Autor je brojnih radova iz stilistike, teorijske i primijenjene fonetike te suvremene francuske književnosti. Više priloga posvetio je govornoj organizaciji Krležinih lirskih i proznih djela, odn. istraživanju kako se preko stilskih postupaka bilježi govorno ostvarenje.

Najveće zanimanje Vuletić je pokazao za ekspresionističku fazu Krležina stvaralaštva, dokazujući kako su upravo u njoj veze između stilskih postupaka i govorne organizacije najočitije. Opisujući govornu organizaciju Krležine ratne lirike i promjene u sintaktičkoj organizaciji u njezinim potonjim izdanjima, Vuletić u knjizi Sintaksa krika (1986) navodi i raščlanjuje bitne značajke Krležine ratne lirike: direktno obraćanje, upotrebu vokativa i imperativa, distorziju interpunkcijskim znakovima (zarez, točka, dvotočka i crta), eliptične rečenice, kratki stih, opkoračenje i razne oblike ponavljanja koja se javljaju u raznim dijelovima pjesme i u različitim funkcijama (rezimiranja i komentiranja) a ujedno najavljuju Krležinu omiljenu strukturu vječnog vraćanja (obnavljanja, sažimanja), s vrhuncem u Zastavama. Nizanje uglavnom tročlanih epiteta s varijacijama (prividne ili stvarne višečlanosti, odn. samostalnosti) i gomilanje riječi karakteristično je za Krležinu sintaksu. Njegov slobodni stih posve slobodno formira strofe s pomoću naznačenih pauza, a česta spacioniranja riječi ili kraćih, rjeđe dužih rečenica ili čitavih odlomaka, signaliziraju veliki emotivni naboj, odn. bogat govorni sadržaj. Crtu K. upotrebljava unutar rečenice kao znak za pauzu, na kraju rečenice ona označuje trajanje te sugerira simultanost, dok između strofa dodatno potencira znak za pauzu. Postupak pucanja rečenice Vuletić smatra ključnim postupkom Krležine ratne lirike jer u sebi sadrži postupke reduciranoga i postupke bogatoga leksičkog materija. I jedan i drugi emotivno su jaki izrazi, u kojima je jezična organizacija slaba ali govorna jaka. Navedenim postupcima, kojima K. nastoji izbjeći svaku poetsku shematiku pokazujući bliskost općim tendencijama avangardnoga pjesništva, linearni se jezični znak pretvara u simultani, ali time on ipak ne osporava tradicionalnu sintaksu već je podređuje traženju pravog izraza za vlastiti doživljaj stvarajući tako i vlastitu sintaksu.

Međutim, u kasnijim izdanjima (1932, 1969. i 1982) Krležini tekstovi doživljavaju manje pravopisne, gramatičke i leksičke, ali zato značajne sintaktičke promjene. Naknadnim autorskim reduciranjem, odn. eliminiranjem nekoć dominantnih postupaka, smanjila se uloga govornih vrednota (intenziteta, intonacije, tempa i pauze), čime je oslabila i simultanost njegova govora: rečenica sada teži prema objektivnosti i neutralnosti, pa ista lirika gubi svoj raniji emotivni naboj. Budući da jezični znak dominira nad govornim, kratke rečenice s intonacijskim skokovima ustupaju mjesto dugim i linearno razvedenim rečenicama blagih intonacijskih lukova, sintaksa neposrednog sudionika naglašene emotivne angažiranosti sada se povlači pred sintaksom promatrača koji iste događaje promatra s distance. Sintaksa sjećanja, zaključuje Vuletić, zamijenila je ekspresionističku sintaksu krika.

U Krležinu aktivnu odnosu prema vlastitome tekstu, odn. u mijenjanju stava prema pjesmama, Vuletić vidi poseban oblik opće pjesnikove borbe protiv vremena kojemu na taj način ne dopušta da događaj, odn. tekst utone u prošlost.

U prilozima o Krležinoj prozi u knjizi Fonetika književnosti (1976) Vuletić uočava bezglagolsku rečenicu kao jedan od čestih autorovih stilskih postupaka kojim pisac efikasno izražava vlastitu afektivnost (O bezglagolskoj rečenici u nekim Krležinim djelima). Krležin izbor imena likova posve je promišljen i stilistički markiran, jer dopušta brojne asocijacije (Smisao osobnih imena u Krležinoj Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli). Slobodni neupravni govor još je jedan Krležin frekventan postupak s bogatim varijacijama, odn. odstupanjima od osnovnog tipa, što autoru omogućuje razvijanje bogate intonacije koja uključuje i njegov komentar, odn. stav (npr. ironiju). Takav stilski postupak navodi na zaključak da K. zapravo nikada ne pripovijeda objektivno neke događaje, nikada nije neutralan, već uvijek određuje svoj stav prema drugima. Drugim riječima, K. je uvijek duboko angažiran i ta angažiranost nalazi svoj odgovarajući oblik upravo u slobodnom neupravnom govoru (Slobodni neupravni govor u Hrvatskom bogu Marsu).

U interpretaciji Krležine pjesme Na trgu svetoga Marka na dominantnom postupku autorova ponavljanja naslovne skupine riječi na intonacijski osamostaljenim mjestima, Vuletić izvodi zaključak kako leksički jednaki oblici zahvaljujući različitim intonacijama prenose različite sadržaje, što pjesničkome »ponavljanju« daje umjetnički relevantan učinak.

BIBL. B. V.: O nekim elementima Krležine lirike, Kolo, 1963, 6; O nekim Krležinim stilskim postupcima i njihovu prevođenju na francuski, Književna smotra, 1973, 16; Kajkavski elementi u Krležinim štokavskim tekstovima, Dometi, 1973, 3-4; Fonetika književnosti, Zagreb 1976; Enseignement de la prononciation (s J. Coureauom), Paris 1976; Gramatika govora, Zagreb 1980; Fifty Years of Miroslav Krleža’s Expressionist Syntax, Russian Literature, 1983, 14; Sintaksa krika. Govorna organizacija Krležine ratne lirike, Rijeka 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak, Osijek 1988.

Vi. B.