ZABRANE I CENZURA

ZABRANE I CENZURA. Krležina djela i javno djelovanje bili su predmet restriktivnog pritiska državne uprave za sva četiri režima njegova doba (austrougarske Banovine, 1914-18; kraljevske Jugoslavije, 1918-41; NDH, 1941-45; komunističke Jugoslavije, 1945-81), kao i prijevodi nekih njegovih knjiga u drugim zemljama; izravnim zabranama ili cenzorskim ograničenjima bio je podvrgnut kao autor i urednik, u kazalištu, ali i javnome životu uopće, kada su mu nastupi onemogućavani. Najveći dio podataka o tome donosi u memoarskim zapisima sam K., pa se uz nesumnjivu i istraživački dokumentiranu građu o društvenim uvjetima u kojima je djelovao ponekad nekritički stječe dojam »progonjenoga autora«. Cenzorske metode mijenjale su se ovisno o karakteru, ali i o stabilnosti režima (ratno stanje, diktatura, ideološka isključivost), razvijajući u pravilu suptilne oblike obeshrabrivanja kao pretpostavku autocenzure. Direktivnu autocenzuru njegovala je pak boljševička dogma komunističkoga pokreta, čemu se K. suprotstavio već u tzv. sukobu na književnoj ljevici 1930-ih godina.

Osim cenzure u užem smislu, preventivne, s prethodnom provjerom sadržaja javnih publikacija, primjenjuje se mehanizam suspenzivne cenzure, zapravo naknadne zabrane već objavljenih djela, što se Krleži dogodilo više puta, napose u kolekciji njegovih Djela u nakladi Biblioteke nezavisnih pisaca potkraj 1930-ih, a osjetio je djelovanje i tzv. tihe cenzure, kada se bez formalnog akta o zabrani zbog različitih pritisaka djelo povlači, pa je tako 1937. bila u Beogradu, navodno na intervenciju ministra Korošeca, nakon druge izvedbe skinuta s repertoara drama U logoru, 1946. skinuta je postava U agoniji, a Krležine su sumnje pale na tada politički utjecajnoga M. Đilasa.

U vrijeme kada je K. započeo djelovati u književnosti i javnom životu, cenzura se još uglavnom smatrala legitimnim oblikom preventivne zaštite društvenih vrijednosti. Već je prvi Krležin tiskani tekst, Legenda, zapravo prije nego je 1914. u Književnim novostima bio i tiskan u cijelosti, potaknuo u Riječkim novinama poziv na cenzorsko zaprječivanje. Smatrajući da su Krležinim tekstom povrijeđeni osjećaji vjernika, anonimni autor (Milan Marjanović pijucka na Krista), »protestira što se u katoličkoj Monarhiji smije« takvo što, očigledno žaleći što je crkva počela gubiti utjecaj pri procjeni dopuštenih granica u tom smislu.

Više je opreza, što je s obzirom na predmet i uvjete razumljivo, 1915. s tekstom Barun Konrad pokazao redaktor Obzora, odbivši, po Krležinim riječima (P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982) tiskati nastavak. Implicitna persiflaža austrijskoga vojskovođe iz prvoga dijela teksta postala je po redaktorskoj procjeni eksplicitna te bi, s uredničkoga gledišta nepotrebno, izazvala cenzora. Uvjerljivost toj pretpostavci daju skore zapljene Krležinih ratnih komentara što ih je pisao za zagrebačke novine (npr. 1534. dan, Hrvatska riječ, 1918). Prvi Krležin zaplijenjeni umjetnički tekst, odn. prvi njegov stvarno zaplijenjeni tekst uopće (ako je i točna pretpostavka daje bjelina iza teksta Francesko ratište u Slobodi 1917. posljedica cenzorskoga zahvata, riječ je o dijelu teksta) jest pjesma Na Trgu svetoga Marka (Sloboda, 1917), ironično posvećena Hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Ako je i sam djelovanje »austrijske« cenzure smatrao neizbježivim zlom, primajući neke njene odluke ipak emotivno (zapljena članka Narod koji gladuje, Hrvatska njiva, 1917), na istovjetan pristup novih, »jugoslavenskih«, vlasti K. reagira burno. U članku Pismo gospodi od crvene olovke (Plamen, 1919, 7), u prijetećem tonu, nakon zapljene dijelova jednoga dramskog teksta u Plamenu, aludira kako je vrijeme »crvenih stijegova, a ne crvene olovke«, a od pisaca (Pismo Odboru DHK, Plamen, 1919, 11) traži očitovanje o gušenju umjetničkih sloboda. Odgovor DHK, iznesen neizravno u formi rezolucije, dodatno je uzrujao Krležu, ali je uza sve potonje nijanse upravo to bio okvir unutar kojega je djelovao u sljedećem razdoblju. Društvo se, naime, načelno zauzima za nepovredivost slobode govora, ne upuštajući se u razmatranje konkretnih primjera njena kršenja, nego ističući kako je ruska verzija boljševičkoga shvaćanja te slobode njezina gruba negacija. K. je dakle mogao razumjeti da građanska kulturna elita ne može prihvatiti njegov pokušaj traženja konsenzusa o razini demokratskih standarda, pa ulazi u permanentno odmjeravanje vlastite snage angažiranoga pojedinca suprotstavljenoga režimu, pri čemu zabrane svojih djela smatra potvrdom dosljednosti vlastite pozicije a držanje kulturne elite u konzekvenciji režimskim.

Napose se to odnosi na probleme što ih je imao s izdavanjem časopisa. Sve su Krležine časopisne inicijative bile podvrgnute sustavnom nadzoru. Nakon izlaska 15. broja 8. VIII. 1919. obustavljeno je »daljnje izlaženje i raširivanje« Plamena. Odluka donesena na prijedlog državnoga odvjetništva nije podrobnije obrazložena nego se temelji na uredbi »o iznimnim mjerama za slučaj rata« i povezuje časopis s komunističkim glasilom Istina. K. je navodio kako je Plamen zabranjen zbog eseja Eppur si muove u posljednjem broju, ali se zabrana nije odnosila i na zapljenu već objavljenih brojeva, a poslije se pokazalo i to daje časopis bio obuhvaćen opsežnom protukumunističkom istragom koja je povezivala madžarsku komunu s nekim zagrebačkim krugovima bliskima Krleži i A. Cesarcu.

K. je i za svoj drugi časopis Književnu republiku tvrdio da je »životario pod trajnom opasnošću zapljena« (Kalendar jedne parlamentarne komedije). O ozbiljnijim, barem formalnim zaprekama izlaženju Književne republike, međutim, ne zna se gotovo ništa. Štoviše, K. je neposredno prije nego što je obustavio taj časopis 1927. dobio spor s državnim odvjetništvom u vezi s tim daje »posredno, vršenjem komunističke propagande, pozivao građane da silom mijenjaju Ustav i zemaljske zakone«. Tužilaštvo je takve inkriminacije vidjelo u fragmentima prijevoda novele I. Libedinskog i anonimnom članku A. Cilige za koji je onda kao urednik odgovarao Krleža. Na glavnoj raspravi održanoj 30. XI. 1927. sud je odbacio optužbu, ali je u prilikama sustavnog pritiska to objektivno bila skromna satisfakcija.

Sljedeći je Krležin časopis, Danas, koji je izlazio u Beogradu, zabranjen po kratkom, administrativnom postupku, bez ikakve rasprave. Nakon objavljivanja petoga broja, koji je odbijen na predcenzuri i zatim policijski zaplijenjen, zabranjeno je njegovo daljnje izlaženje. Prilike su tada bile toliko zaoštrene da bi svaka, pa i formalna sudska rasprava o toj zabrani bila bespredmetna. Premda to nije utjecalo na prestanak njegova izlaženja, i Pečat je bio predmetom cenzorske opservacije, pa se u službenim Narodnim novinama 1939. i 1940. nalaze podaci o zabrani »rasturanja i prodavanja« tri broja.

Ni Krležin rad za kazalište nije prolazio mimo pozornosti režima. U vrijeme kada intenzivno piše za kazalište te dobiva čak pet Demetrovih nagrada za najbolje drame, kazališta su pod izravnim nadzorom državne vlasti koja ih financira i ima u pravilu odlučujući utjecaj na upravu. Krležini se početni problemi s kazališnom upravom nisu odnosili samo na sukob s intendantom Bachom, koji je odbijao njegove rane drame kao neizvedive, nego i na pravu zabranu kada je napokon s ambicioznom dramom Galicija uspio doći do zagrebačke pozornice. Pod nerazjašnjenim okolnostima na sam dan premijere, 30. XII. 1920. predstava je otkazana i nikada nije izvedena. Novine su okolnosti u kojima se to dogodilo povezale s Krležinim navodnim pretendiranjem na intendanturu u sklopu komunističkog prevrata. No te su špekulacije svakako bile pretjerane i vlast ih ni poslije, kada se K. etablirao, nije uzimala ozbiljno.

K. je bio evidentiran, pa i pod nadzorom kao komunistički simpatizer, donekle i agitator, ali njegovo djelovanje u pravilu nije bilo podvrgavano represivnim odredbama Zakona o zaštiti države, po kojem su organizirani komunistički ilegalci zbog stvarnih ili montiranih inkriminacija zatvarani. No ugledom istaknute javne osobe K. se ipak nije mogao koristiti za otvorenu komunističku promidžbu. Kada je u Osijeku 1927. u punoj kinodvorani Urania govorio o imperijalizmu, na spomen oktobarske revolucije, prema izvještaju ondašnjih novina, »policijski pristav Burić, naglo se progurao do govornice, poviknuvši: Gospodine Krleža, oduzimam vam riječ, a publiku pozivam da se smjesta u miru i redu raziđe«.

K. je bio onemogućavan i kada nije govorio o politici. U vezi s njegovim predavanjem Miroslav Krleža govori o hrvatskoj književnosti najavljenim za 12. IV. 1933. u Glazbenom zavodu u Zagrebu poveo se »sukob plakatima«; samozvani građanski odbor suprotstavio se plakatom tom predavanju, na što je skupina liberalnih i lijevih intelektualaca tiskala protuplakat u obranu Krleže; policija je prvo usmeno zabranila predavanje, a potom je K. na svoj zahtjev primio i pismeno rješenje o zabrani.

Unatoč koncentriranju nacionalnih snaga nakon Radićeva ubojstva, K. je znatnom dijelu hrvatske građanske elite ostao sporan, pa se već 1929. iz katoličkih krugova (Hrvatska straža) moglo čuti da mu treba »začepiti usta«, a početkom 1930-ih Matica hrvatska bila je izložena tako snažnom pritisku da ga je napokon i stvarno zabranila u svojim edicijama. U to su vrijeme upravo zbog problema sa zabranama ostale nezavršene i dvije započete kolekcije Krležinih djela. Sabrana djela Miroslava Krleže u 18 knjiga u nakladi »Minerve« obustavljena su po autorovim riječima zbog policijskoga pritiska nakon zapljene šeste knjige, zbirke novela Hiljadu i jedna smrt. Još u izdanju Wiesnerove edicije 1000 najljepših novela iz 1928. cenzuri je bio sporan detalj novele Hodorlahomor Veliki, pa je na temelju toga zapriječeno i izdanje novelističke zbirke, premda dotična novela u njoj nije bila predviđena, a kada je bude uvrštavao u novo izdanje novela u Biblioteci nezavisnih pisaca, preduhitrivši cenzuru priredit će verziju bez proskribirane rečenice što je i ostalo kao definitivni tekst. Prema Krležinim dnevničkim zapisima nakon izlaska knjige Dvije drame 1934, »Minervino« je izdanje obustavljeno jer su došli u pitanje poslovi nakladnika. Tome je moglo pridonijeti i izigravanje zabrana jer su otisnute knjige u rokovima od donošenja i objavljivanja zabrane do fizičke zapljene dijelom raspačavane. Zabrane nije uspio izbjeći ni nakladnik kolekcije Djela Miroslava Krleže u šest knjiga u nakladi Biblioteke nezavisnih pisaca. Nakon što je 15. XI. 1937. zabranjena knjiga Deset krvavih godina, a 14. II. 1938. i zbirka Eppur si muove, pokrenuto je novo Jubilarno izdanje, ali ni ono nije završeno: »kada je trebalo pristupiti objavljivanju treće knjige Banketa u Blitvi (...proljeća 1940), rat je već bio u punom toku, a i moja situacija takva i u znaku pitanja, da je moj nakladnik zajedno sa mnom došao do uvjerenja, da bi štampanje treće knjige bilo suviše riskantno« (Pismo Manesu Sperberu). Koliko je odnos cenzure prema Krleži u drugoj polovici 1930-ih postao tvrd, pokazuje i niz zapriječenih članaka u Novom listu 1937.

Kontroverzije oko Krležina položaja pod ustaškim režimom ne odnose se na njegova djela, ona su bila dosljedno zabranjena. Odmah stavljena na Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju, što znači da ne samo što nije mogao objavljivati nego se nisu smjela raspačavati ni njegova postojeća djela. Krležina metafora o spaljivanju njegovih knjiga vjerojatno se doista odnosi na uništavanje zatečenoga ostatka naklade predratnih kolekcija. K. je malo objavljivao i za prvih godina nove vlasti, nominalno iste one zbog pripadnosti čijem idealu je do tada trpio cenzorski pritisak. Kako i to ima veze s cenzurom, pokazuje presedan na kojem su postavljeni, barem što se njega tiče, novi kriteriji. Krleži je kao jednom od urednika odmah 1945. povjeren središnji književni časopis Republika i on je za prvi broj napisao programatski članak Književnost danas. Prema iskazu E. Čengiću (S Krležom iz dana u dan) članak K. je »odnio Ivi Sarajčiću da ga pročita«. No, »on ga je poslao u Beograd«, a otud je »stigao odgovor da se članak ne može objaviti«. Krležina odluka da članak ipak objavi, podrazumijevala je konzekvencije, ne doduše formalne koliko u formi kontinuirane procjene oportuniteta.

K. se već tada, u ljeto 1945, čini se zatekao u svojevrsnom cenzorskom, provjerbenom odboru za procjenu podobnosti književničkih karijera, tj. navodne suradnje dijela pisaca pod ustaškim režimom. Premda na njegovo držanje u tom smislu nije bilo ozbiljnih prigovora, naprotiv poslije je i javno prozivan zbog »zaštite« nepodobnih intelektualaca, postupnim je integriranjem u kulturni model Titove koncepcije kakvu je branio morao odrediti i vlastitu poziciju, napose kao inspirator enciklopedijske sinteze. Stoga je u govoru uredničkom sastavu Enciklopedije 12. VI. 1952. pokušao odrediti granice autorske slobode: »Piscima (kao ličnostima) odlučili smo, da pod vlastitim potpisom, ostavimo punu slobodu mišljenja i izražavanja, ukoliko se ono ne protivi osnovnim principima nacionalnog, republikanskog, federativnog jedinstva i socijalističkog naučnoegzaktnog principa u ispitivanju same enciklopedijske građe.« Krležino se nesumnjivo zauzimanje za slobodno, »konstruktivno« djelovanje svih koji to žele nije dakako moglo odnositi i na slobodu govora u općem smislu, pa ni onda kada je od svojih povremenih osporavatelja bio pozivan da snagom vlastitoga autoriteta takvu raspravu osigura. Tako je prema mišljenju S. Lasića (Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži) prema M. Janićijeviću Levantincu koji mu je 1952. spočitavao protusrpstvo i tražio od njega da osigura ravnopravan polemički dijalog bio nepravedan, jer se nije zauzeo da se u javnosti povede »korektan, oštar, ali i smiren razgovor, nego mu se činilo ’normalnim začepljivanje’ usta tom glupanu koji ’oličava šovinistički mentalitet’«.

Prostor slobodne javne rasprave o kojoj govori Lasić bio je ipak posve izvan okolnosti na koje je K. mogao, čak i uz preuzimanje rizika utjecati. Tako se i rasprava o Krležinoj autocenzuri u posljednjih tridesetak godina života, posebice o njegovoj šutnji 1971. i poslije, obično pokazuje neproduktivnom, zarobljena paradoksom o nemoralnosti te šutnje i njezina subjekta kao moralnog autoriteta koji je trebao progovoriti. U Matvejevićevim Razgovorima (1968) K. tvrdi da je, iako »za socijalizam«, uvijek bio »protiv cenzure pa bila ona i socijalistička«, poentirajući, međutim, retoričkim disputom o njezinoj neiskorjenjivosti (sjenka koja prati čovjeka).

Vl. Bo. i D. Kap.