Zaratustra i mladić

»ZARATUSTRA I MLADIĆ«, uz Legendu i Maskeratu jedan od najranijih Krležinih književnih tekstova, objavljen u Savremeniku, 1914, 6. Uvršten je u knjigu Dnevnik 1918-22. Davni dani II (Sarajevo 1977). U generičkom pogledu taj je kratak tekst karakterističan primjer sinkretizma koji obilježava tendencije u europskoj književnosti oko 1900. On sadrži elemente dramoleta (M. Maeterlinck, H. Hofmannsthal), baladeskne poezije u prozi i dijaloškog eseja (O. Wilde, H. Bahr) i, dakako, jasnu uputu na književnu građu: ime i neki drugi elementi potječu iz Nietzscheova djela Also sprach Zarathustra. U apstraktnom poetskom prostoru, obilježenom tipično secesionistički (»U sutonu, kad su ljiljani bili blijedi poput cjelova s mrtve djevičanske usne«), odvija se dijalog između naslovnih likova, koji po patetičkom duktusu i ritmičkoj stilizaciji podsjeća na prozu u Nietzscheovu djelu. Likovi su alegorijski zasnovani: njihove se misli polariziraju po oprekama između Života i Smrti, Stvaranja i Razaranja, Ekstaze i Sumnje, i srodnih univerzalija. Zaratustrin dionizijski zanos sukobljava se s Mladićevom sveobuhvatnom skepsom, razornim načelom što ga naposljetku potvrđuje i Mladićeva smrt. Poenta slijedi u zaglavku: deset godina nakon susreta Zaratustra najednom priznaje da je i on obuzet sumnjom. I u tom djelu mladog autora dominira misao koja se može nazvati »princip skepsa«.

LIT.: R. Lauer, Miroslav Krleža und der deutsche Expressionismus, Göttingen 1984.