BODIN

BODIN, kralj Zete (vladao 1082-1108), sin kralja Mihaila Vojislavljeviča. Na molbu ustanika u Makedoniji koji su se pobunili protiv bizantske vlasti (1072) otac ga šalje da bude na čelu ustanka. Makedonska su ga vlastela proglasila za »bugarskog cara« i dala mu ime Petar I. Bodinova je vojska potučena kod Pauna na Kosovu polju, a Bodin je zarobljen. U Zetu ga vraćaju Mlečani te Bodin dolazi na prijesto 1082. U početku svoga vladanja proširio je vlast nad Bosnom i Raškom, ali će se kasnije, kad Bizant potisne Normane, Raška gotovo sasvim otrgnuti od Zete. Za Bodinova vladanja Barska je nadbiskupija pretvorena u mitropoliju (1089). Prema podacima u Barskom rodoslovu posljednje godine Bodinove vladavine ispunjene su sukobima s pretendentima na njegovo naslijeđe.

Krleža o Bodinu piše u tekstu Zetski kralj Bodin, koji je sastavni dio niza eseja, redaktorskih komentara i napomena objedinjenih pod naslovom Varijacije na razne teme (Mogućnosti, 1959, 4), a potom ulazi u cjelinu Iz hrvatske kulturne historije (Eseji III, Zagreb 1963). Tekst je nastao kao redaktorski zapis u Krležinoj enciklopedičkoj djelatnosti (marginalia lexicographica).

K. u ovom tekstu razračunava s građanskom historiografijom koja znanstvene činjenice instrumentalizira u skladu s nacionalno-političkim interesima: »Naša historiografija je romantičarski brbljava (...) legendarne ličnosti, kojima se konture u maglenoj daljini vjekova jedva razabiru, za koje je dokumentacija posve oskudna i koje žive u našoj svijesti kao fantomi više nego kao živa bića, opisuje kao suvremene pojave, najbanalnijim reporterskim načinom, s namjerom da te srednjovjekovne anegdote djeluju kao živi primjeri političke analogije - danas«. Nakon što je citirao i ironijski komentirao dijelove enciklopedijskog teksta, K. konstatira daje čitav članak o Bodinu zapravo zasnovan tako da se dokaže kako je upravo njegov otac Mihajlo onaj kralj čiji je lik sačuvan na freski u stonskoj kapeli svetoga Arhanđela Mihajla, čime bi se pokazalo kako je Zeta držala Ston već u ranom srednjem vijeku pa je otud zetsko pravo na Ston u najmanju ruku istog datuma kao dubrovačko, odn. hrvatsko. K. tvrdi da je jedino sigurno da je stonska crkva bila posvećena Arhanđelu Mihajlu »a ostalo sve spada u luckasti dribling naših historiografskih centarfora«. Za njihove pretpostavke ne postoji stvarna podloga jer su »dekorateri onog perioda kraljeve i vladare karolinškog svijeta slikali stereotipno kao kraljeve na današnjim igraćim kartama«, sporno je da li je uopće posrijedi jedan od »južnoslovjenskih knezova« ali historici će ipak lansirati neistine uvjereni da time »šire interesne sfere zetske, hrvatske ili dubrovačke na Jadranu«. Dalje K. konstatira da je upitno da li su ti južnoslovjenski knezovi baš igrali »kraljevske uloge velikog stila«. Upitna je pojava kralja Bodina kao državotvorca u modernom nacionalnom smislu: »Sa pedesetak konja i mačeva svaki bandit onoga vremena mogao je slobodno i nesmetano da pobije bilo koga tko nije imao pedesetak konja ili konjanika (...) tko je mogao da unajmi četu dobrih zidara i da kupi dvjesta mačeva, taj je u carigradskom ili rimskom dućanu nabavio sebi i potvrdu na magarećoj koži da je Kralj«.

Ovaj podulji redaktorski komentar, koji poprima dimenzije i formu polemičkog eseja, doveo je do toga da članak o Bodinu u EJ bude neuobičajeno, antitetički komponiran. K. je ipak ostavio u uvodnom dijelu enciklopedijskog teksta kritizirani predložak I. Božića, vjerojatno nešto skraćen; međutim, tom tekstu dodan je komentar preuzet iz ovoga Krležina redaktorskog komentara koji umnogome relativizira prvi dio članka. Takva antitetička struktura članka svjedoči da je K. ipak, uza sve velike redaktorske ovlasti, morao uvažavati različite znanstvene i nacionalno-političke pristupe, ponekad čak i po cijenu alogičnog strukturiranja nekih enciklopedijskih tekstova.

R.