REPUBLIKA

REPUBLIKA, književni časopis koji izlazi u Zagrebu od 1945, pa je s pedesetogodišnjim kontinuitetom i obuhvatom građe bez premca u povijesti hrvatske književne periodike. Pokrenut je u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske (poslije Zore), nominalno kao mjesečnik, a obično izlazi u šest do deset svezaka godišnje. Ukupno je izašlo do 1996. više od četiristo svezaka. Republika je zamišljena i izvedena kao središnji, koncentracijski časopis u kojem se naraštaji i pristupi smjenjuju postupno, pa iako su pomaci u njezinu uređivanju vidljivi i na grafičkom planu (promjene formata i dizajna), daje pouzdan dokumentacijski uvid u razvoj stilskih i organizacijskih formacija suvremene hrvatske književnosti. Od četrdesetak urednika, mahom etabliranih književnih imena, najduže ju je (1949-71) vodio I. Dončević, a od 1986. glavni je urednik V. Visković.

Krleža je jedan od pokretača, prvih urednika i najvažnijih suradnika Republike. S obzirom na revolucionarni entuzijazam nove vlasti Republika je pokrenuta razmjerno kasno, tek potkraj 1945, djelomice vjerojatno upravo zbog konsolidiranja Krležine pozicije. K. je bio neprijeporni prvak međuratne lijeve književne i publicističke akcije, poglavito njezina časopisnog izraza, pa se logično očekivao i kao redaktor »nove revije«, kako o tome svjedoče i J. Horvat (Preživjeti u Zagrebu) ili B. Radića (Hrvatska 1945), ali su provedbu kulturne politike preuzeli njegovi oponenti iz tzv. sukoba na književnoj ljevici. Problem je bio tim osjetljiviji što je taj sukob za kulminacijski povod imao Krležin časopis Pečat, a K. se kao izopćenik posljedično nije našao ni u krugu lijevih intelektualaca koji su kao izraz svoje kulturne inicijative iz Topuskog i pripadnosti partizanskom pokretu još prije dolaska u Zagreb izdali jedan broj časopisa Književnik. Pokušaj prešutnoga kompromisa s uredničkom koegzistencijom Krleže i Jože Horvata te V. Kaleba, koje je K. prema vlastitom memoarskom iskazu (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan) doživljavao svojevrsnim komesarima, ubrzo se pokazao neodrživim jer su već njegovi prvi prilozi, programatski članak Književnost danas (1945, 1-2) i persiflaža Krokodilina ili razgovor o istini (1945, 3), izazvali prijepor. Krležinu tezu da je zbog »afere na pomolu« oko tog članka »dao ostavku« kao i podatak kako su mu prilozi bili cenzurirani treba relativizirati već i zbog toga što je tijekom čitava drugoga godišta potpisan kao urednik, pa u biti znači da je pristao na Titovu direktivu o prekidu svake »diskusije«, nakon što ga je upozorio »da bude li (Đilas) pisao... mora mi se dati da ja odgovorim«, a »onda ćemo se naći tamo gdje smo prestali« (Zapisi sa Tržiča). K. je tada doista zamrznuo suradnju u Republici, premda je već bio dužnosnik Saveza književnika u kojem će svojstvu održati, u njoj objavljena, programatska izlaganja (Riječ u diskusiji na Drugom kongresu književnika Jugoslavije, 1950, 1; Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952,10—11; Referat na Plenumu Saveza književnika. Tekst govora u okviru diskusije, 1954, 11-12). Bilo je to doduše u vrijeme kada je prvo izgladio odnose s Đilasom, a potom se mogao osjećati i pobjednikom, barem o pitanjima estetike, u epilogu predratnog sukoba, ali časopis u vlastitoj redakciji nije pokrenuo, ni postojeći preuzeo. Krležina je suradnja u Republici, njezin rast pa i prekid, uvelike izraz pripreme njegovih sabranih djela za istoga izdavača. Stoga su neki od priloga iz 50-ih godina (primjerice Pijana noć, 1952, 10-11) broširani kao separati u karakterističnoj grafičkoj opremi sabranih djela i nakani njihove popularizacije. Pored spomenute kritičke sastavnice (primjerice još O nekim problemima Enciklopedije, 1953, 2-3) dominantna je u suradnji stoga memoarska sastavnica (zapisi iz davnih dana, dnevnički fragmenti, dijelovi Djetinjstva u Agrarnu te Izleta u Madžarsku), potom i marginalia lexikographica (rasute varijacije ili tematski kompleksi, npr. Germanica, 1965, 7-8), a beletristički su prilozi rijetki (prerada drame U Agoniji, 1958, 11-12). Dok je u Republici surađivao, K. je u sedamnaest godišta u razdoblju 1945-67. objavio trideset i sedam priloga, što je po opsegu jedna od najznačajnijih njegovih časopisnih participacija a po karakteru određujuća za pripadajuća razdoblja Republike i njegova djela. Svoje uporište u Krleži Republika je tražila pretiskujući njegove priloge u različitim povodima, uključivo s pet cjelovitih tematskih brojeva koje je posvetila njegovu djelu (1963,7-8; 1968, 7; 1973, 6; 1982, 1; 1993, 11-12).

Vl. Bo.