SIMBOLIZAM
traži dalje ...SIMBOLIZAM. Kao književni pokret na vrhuncu je u dvama posljednjim desetljećima XIX. st. Iako simbolisti nemaju teorijski razrađenu poetiku, ipak se tri napisa mogu smatrati važnim ekspozitomim tekstovima: L’avant-Dire S. Mallarméa, Traité du Verbe R. Ghila te Manifeste du symbolisme J. Moréasa. Kao posljednji korifeji europske duhovne tradicije, oni se razlikuju od prethodnika posebnom koncepcijom svijeta koju sugeriraju Mallarmé i Rimbaud. Senzacije što ih priroda namire ljudskoj pažnji znakovi su malog broja ideja, koje vode praideji-roditeljici, a formiraju se u verbalnoj sintezi, ili simbolu. Uz Baudelaireov spleen, teoriju suglasja, Rimbaudovu alkemiju riječi i Verlaineovu ritmičnost i glazbenost stiha, a na podlozi Schopenhauerova pesimizma, Nietzscheova nihilizma i Hartmannove filozofije nesvjesnoga, simbolizam će - apsolvirajući također devetnaestostoljetna istraživanja povijesti religija, srednjovjekovnih publikacija i recentne mode okultizma - pridavati umjetnosti ulogu posvećenog upućivanja u skrivenu stvarnost. Wagnerovska glazba postaje im uzorom »instrumentiranja« simbola: budući da su riječi note, glazba bi bila vidljiva, a ljudski bi glas ostao »vrst slobodnog instrumenta«. Prema tome pjesme postaju »komad sugestivne glazbe«, dinamičan niz »obojenih« slika, koje izražavaju vječno postojanje emocija njima imanentnim ritmom. Simbolizam je u aluzivnosti i sugestiji vidio najsuptilniju mogućnost da poeziju pretvori u glazbu, u čistu formu, koja pjesniku omogućuje izraziti dojam rođen iz promatranja najfinijih vibracija ljudske duše. Simbolizam se ubrzo proširio preko francuskih granica, od Belgije do Amerike, obuhvativši i ostale umjetnosti - glazbu, skulpturu, kazalište.
O simbolizmu Krleža nije pisao toliko kao o ekspresionizmu, ali se u različitim tekstovima može iščitati njegovo stajalište. Tako u napisu o G. B. Shawu, ističući njegova napredna ideološka stajališta, K. ih stavlja nasuprot ibsenovskim štimunzima ili »perverznoj dekadentnosti Beardsleya«, dok u eseju o Hofmannsthalu njegovu simbolističku poetiku riše kao »oblačnu muzičku apstrakciju, što plovi nad stvarnošću«, podrazumijevajući da je takva »Ljepota« bez svoje društvene i povijesne podloge pa je prema tome više nalik nutarnjem »dekadentnom« gledanju. Dapače, K. ismijava vrijeme, odn. stilske paradigme koje su u službi apstrakcije, »Vječnosti« i slatke zvonjave. Međutim, pišući esej o Rilkeu, K. se dotiče i simbolizma, estetike ružnog i raspadanja lirskoga subjekta. Uočavajući u Rilkea emocionalni kompleks, K. ga uspoređuje sa »suvremenim pariškim snobovima« koji su otkrili slikovnost »čiste poezije«. Taj kompleks svjedoči o estetskom nihilizmu fin de sièclea i dekadentizmu, verbalnoj instrumentaciji i egzotičnom kultu simbolizma. K. kao da je i tu u svojevrsnoj dihotomiji; o pojavama gnjiloće govori kao prostoru »Ljepote« odvojene od stvarnosti i aktualnih društvenih problema, a s druge strane odaje priznanje modernoj poeziji jer je iznijela intimni svijet i »pogled na svijet« koji je izraz krize građanskoga društva i njegove opsjednutosti liberalnim prosperitetom. Zasluga je simbolizma, prema Krleži, ipak u tome što je građu »iznijansirao do najtiših i najbolećivijih molova« specifičnom »rasvjetom« i posebnom »instrumentacijom«.
Niz je kritičara konstatirao da je K., navlastito u svojoj ranoj fazi, prije ekspresionističke, bio pod utjecajem različitih esteticističkih smjerova fin de sièclea, pa tako i simbolizma (Kravar, Milanja, Sepčić, Vučković, Žmegač). Unatoč deklarativnoj opoziciji prema modernističkim izmima, K. je bio pod utjecajem tih istih stilova, kako u poeziji, tako i u dramskim tekstovima (Maskerata), a i u prozi (Tri kavaljera frajle Melanije, Povratak Filipa Latinovicza). Utjecaji se očituju u motivsko-te-matskom sloju, u vitalističko-biologističkom kompleksu, idejama i ideologijama, ali i na planu forme i stila. U Krleže je to osobito naglašeno kada je riječ o elementu glazbe te likovnosti slika i odnosa prema likovnoj umjetnosti posebno. Sve to upućuje na činjenicu da je K. bio unutar istoga duhovnoga, umjetničkoga i književnog obzora u kojemu su bili i najveći predstavnici modernističkih smjerova u Europi i Hrvatskoj.
LIT.: A.-M. Schmidt, La littérature symboliste, Paris 1960; E. Wilson, Axel’s Castle, London 1961; J. Vujadinov, Simbolizam, Cetinje 1967; V. Sepčić, Krležin simbolistički roman, Croatica, 1979, 13-14; R. Vučković, Krležina delà, Sarajevo 1986; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; P. Hoffmann, Symbolismus, München 1987; C. Milanja, Lirika Miroslava Krleže, Republika, 1987, 9-10; M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990; V. Žmegač, Duh impresionizma, Zagreb 1993; Z. Kravar, Poezija Miroslava Krleže prema njezinu cjelovitu opisu, Dubrovnik, 1993, 6.
C. Ma.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.
SIMBOLIZAM. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.11.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/simbolizam>.