ŽIVOTOPIS

traži dalje ...

ŽIVOTOPIS. Miroslav Milan Krleža rođen je 7. VII. 1893. u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara Miroslava ( → KRLEŽA, Miroslav, otac) i Ivke ( → KRLEŽA, Ivka). Prema krsnom listu, rođenje u Petrovoj ulici 4; međutim, sam je K. više puta pred raznim sugovornicima taj podatak korigirao: zapravo je rođen u Dugoj ulici 5 (I. Hetrich, Dragutin Tadijanović na zagrebačkoj televiziji, Forum, 1983, 10-12) u stanu na I. katu u sedam sati ujutro; stan u Petrovoj još nije bio gotov i tek nekoliko dana nakon njegova rođenja obitelj se preselila u novi stan u Petrovoj ulici. Krležini su se u Miroslavovu djetinjstvu često selili: 1898. iz Petrove ulice u ulicu Nad lipom, 1899. na Bijeničku cestu, 1904. na Ilički trg 4, a 1905. u Prilaz 5a.

Važnu ulogu u Krležinu najranijem djetinjstvu uz roditelje ima i baka po majci ( → DROŽAR, Terezija), koja je do Krležine devete godine živjela s njegovim roditeljima (1902. se preselila sinu u Pariz); njezin utjecaj na vlastito formiranje K. je dojmljivo opisao u Djetinjstvu u Agramu godine 1902-03.

U nižu pučku školu K. se upisao 1899. na Kaptolu; završio ju je 1903; sve to vrijeme bio je izvrstan učenik: sva četiri razreda svršio je ocjenom »prvi red s odlikom«. Ravnatelj škole, ujedno i Krležin učitelj, bio je Josip Klobučar čiju »bansko-kurijalnu frazu« K. spominje kao jedan od važnih elemenata u svojem jezičnom formiranju. U tim godinama K. upoznaje A. Cesarca i Đ. Cvijića s kojima će ostati prijatelj i u kasnijim danima dijeleći s njima političke ideje i intelektualne preokupacije. Blizak je još sa Z. Gallom, M. Arkom i S. Kirinom.

U jesen 1903. K. upisuje Kraljevsku veliku dolnjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Susreće nove prijatelje: Đ. Ćelapa, P. Gregorića, B. Davilu, T. Strozzija, Z. Balokovića, M. Đurića, M. Vlahovića, R. Šimunića, J. Vandekara i dr. Zanosi se kazalištem, piše prve igrokaze inspirirane motivima iz hrvatske povijesti te biblijskim i antičkim temama; u stanu T. Strozzija s prijateljima uprizoruje jedan od tih svojih tekstova u kojem i sam glumi.

U gimnaziji K. više nije među najboljim učenicima; ocjene su mu u prvom razredu uglavnom dobar i veoma dobar; u drugom razredu ocjene se dalje pogoršavaju (iz latinskog, njemačkog, francuskog, matematike i pjevanja K. ima samo ocjenu dovoljan). U tom razdoblju prekida s katoličkom praksom i prestaje ministrirati. U Djetinjstvu u Agrarnu godine 1902-03 suptilno analizira vlastito erotsko buđenje i intenzivan osjećaj grijeha što mu ga nameće katolička moralna stega. Njegov raskid s religijom izravno je potaknulo upoznavanje Darwinove evolucijske teorije: K. u njoj nalazi znanstvenu potkrepu za čin koji ga oslobađa stege katoličkog odgoja i snažnog osjećaja frustriranosti koji ta stega izaziva. Istodobno se u Krleže pojavljuje i prvo zanimanje za politiku; u članku Nad grobom socijaldemokrata Vilima Bukšega (Književna republika, 1924, knj. II, br. 4) prisjeća se kako je s prijateljima odlazio u razdoblju 1905-08. u sjedište Socijaldemokratske partije u Ilici 55. Neki od tih prijatelja, poput K. Horvatina, Đ. Cvijića i A. Cesarca, poslije će postati prvaci komunističkog pokreta u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

U trećem razredu ocjene se i dalje pogoršavaju; na polugodištu čak dobiva nedovoljan iz matematike, ali razred ipak završava s četiri dovoljna, pet ocjena dobar i samo jednim veoma dobar. Sukobljava se sa svojim razrednikom Dragutinom Müllerom, profesorom latinskoga i grčkoga. Da bi izbjegao okrutne razrednikove fizičke kazne, koje su ga ponižavale (E. Čengić, 1985, IV, 276-277), K. u rujnu 1906. prelazi u Kraljevsku veliku gornjogradsku gimnaziju. Među novim suučenicima su i budući književnik V. Čerina te budući redatelj HNK A. Verli (koji će 1928. režirati U agoniji a 1929. Gospodu Glembajeve). K. u četvrtom razredu gimnazije ima tri druga reda (iz latinskoga, grčkoga i fizike). Sljedeće godine kao ponavljač završava četvrti razred, ali bitno ne popravlja učenje: iz grčkog jezika i matematike ima samo ocjenu dovoljan. Problemi u školi, osobito sukobi s profesorima, potaknuli su ponosna i osjetljiva učenika da po završetku četvrtog razreda školovanje nastavi u vojnoj školi. Pisci koji su pisali o toj epizodi Krležina života (Benešić, Gavella, Matković, Lasić) ne slažu se oko činjenice je li Krleža kadetsku školu u Pečuhu upisao protiv volje oca ili uz njegov pristanak. Stoga je u razgovorima s Čengićem (Čengić, 1985, IV, 276) odlučio sam pojasniti kako je došlo do njegova odlaska na školovanje u Madžarsku: »Nije me otac poslao ni u kakvu kadetsku školu, nego sam tamo otišao iz vlastite inicijative, a protiv želje vlastitog oca. On je suviše dugo služio kao podoficir, nekih deset ili koliko godina, a da bi imao bilo kakvu iluziju što znači biti oficir. Ja sam propao u četvrtom razredu iz tri predmeta, doživio sam moralnu katastrofu i neizrecivo sam patio od toga godinu dana, od ne znam kakve sramote. To nije bila sramota, ali je bio osjećaj poniženosti i manje vrijednosti. I molio sam oca da me pošalje u konvikt, u biskupski konvikt u Senju. U Senju je bio konvikt gdje su đaci mogli da žive kao pitomci. Međutim, on me nije htio poslati u Senj i ja sam poslije godinu dana uspio da odem što dalje od ovog grada gdje sam se osjećao poniženim i uvrijeđenim - u Madžarsku.« U realizaciji ideje o odlasku u Pečuh, prema tom Krležinu iskazu, otac »nije sudjelovao ni u kakvom pogledu, ni moralno ni fizički«; molbu je na madžarskome sastavio očev prijatelj, umirovljeni domobranski pukovnik Heršak, te je otac stavljen pred gotov čin. (Pouzdanost toga Krležina iskaza, međutim, unekoliko poriče Đ. Zelmanović, koji istraživanjem u Vojnohistorijskom arhivu u Budimpešti te analizom Adresara slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba za 1908. nije uspio pronaći pukovnika Heršaka.)

K. je u toku školovanja u Pečuhu 1908-11. bio jedan od najboljih učenika. Istraživač tog razdoblja njegova života Đ. Zelmanović uspio je pronaći Krležinu svjedodžbu trećeg razreda kadetske škole iz koje se vidi da je razred završio kao peti po rangu od 54 učenika. Budući da se školuje na madžarskom jeziku, intenzivno uči taj jezik; upoznaje najvažnija djela madžarske književnosti; posebno ga oduševljava Petőfi. Zaokuplja ga i Ibsen, čiju Gospođu s mora čak i prevodi. Zanimaju ga i drugi nordijski pisci, osobito Strindberg, »sjevernjaci su bili moda« (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom). Čita i Schopenhauera, »bez razumijevanja dakako, ali s punim bezazlenim oduševljenjem« (Dnevnik). I sam piše stihove. U Davnim danima spominje kako je u rujnu 1911. za boravka u Zagrebu u kavani vidio A. G. Matoša i krenuo da mu pokaže svoje pjesme, ali trema ga je svladala i nije se usudio pristupiti velikom piscu.

Nakon završenog trećeg razreda kadetske škole dobio je carsku stipendiju za madžarsku vojnu akademiju, Ludoviceum, na koju se upisuje ujesen 1911. Suočava se sa životom u velegradu; Budimpešta početkom stoljeća ima oko 900 000 stanovnika i desetak je puta veća od Zagreba ili Pečuha u kojima je K. dotad boravio (to iskustvo poslužit će poslije Krleži dok bude pisao roman Zastave).

Đ. Zelmanović (1987, 37) istraživanjem arhiva Ludoviceuma nailazi na podatak da je K. jedini na svojoj klasi kao materinski jezik deklarirao hrvatski, dok su svi drugi polaznici podrijetlom iz Hrvatske i Vojvodine, Nemadžari, kao materinski deklarirali madžarski, vjerojatno iz oportunističkih razloga. Jedan od Krležinih profesora, poručnik Vámos prigovara mu u karakteristici: »Samouvjeren i veliki Hrvat«.

Prvo polugodište K. završava kao 8. po rangu od 30 polaznika Akademije, na kraju školske godine 11. je od 29. Iako je još uvijek među boljima, popustio je s obzirom na uspjeh u kadetskoj školi pa mu je oduzeta jedna od dviju počasnih zvjezdica koje je prethodno dobio za uspjeh u školi. U katalogu B razreda I. godišta Akademije Krležina darovitost i marljivost ocijenjena je sljedećim riječima: »vrlo nadaren, živahna shvaćanja, vrlo načitan i obrazovan, nedovoljno marljiv, ponekad odaje samouvjerenost«. K. će, pak, u tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947 napisati da je u tom razdoblju čitao po trideset knjiga simultano »bez repa i glave« te pisao pjesme i drame što je nesumnjivo utjecalo na koncentraciju i motiviranost u vojnom školovanju.

U tekstu Aleksa Šantić (Književna republika, 1924, knj. I, br. 3), razočaran prilikama u novostvorenoj državi, dok oštrim riječima napada velikosrpsku ideologiju i vidovdanski jugoslavenski integralizam, istodobno se prisjeća gorko nostalgično kako je u danima svojega peštanskog školovanja do kasno u noć po zadimljenim peštanskim kavanama listao po antologiji Bogdana Popovića i čitao Šantićeve stihove koji su u njemu budili ljubav prema »jedinoj mati našoj, Srbiji, čijem smo kralju svi mi u dječjim srcima našim pobožno i vjerno služili i za kojom smo čeznuli kao za drugom obalom, da se preko iskrcamo, da padnemo na koljena i da joj se poklonimo«. U razgovorima s Čengićem (Čengić, 1985, 1, 134) K. sebe politički deklarira kao »supilovca«, sljedbenika F. Supila. Supilo se u tom razdoblju, raskinuvši s Pribićevićem i istupivši iz Hrvatsko-srpske koalicije, približuje socijaldemokratima i projugoslavenskoj intelektualnoj Omladini nastojeći ih pridobiti za svoj politički program koji pretpostavlja realizaciju hrvatske državnosti, uz potporu prečanskih Srba, u sklopu južnoslavenske federacije zasnovane na podlozi ravnopravnosti. U danim povijesnim okolnostima Krležin intenzivan hrvatski osjećaj, kojemu prigovaraju njegovi profesori, ne isključuje afirmativan odnos prema Srbiji i ideji južnoslavenskoga državnog zajedništva jer se jugoslavenska ideja pojavljuje kao posljedica traženja izlaza iz podčinjenosti Hrvatske u Monarhiji.

U Mojem obračunu s njima K. sam opisuje političke ideale koji su ga zanosili u Ludoviceumu: »Ja lično, kao osamnaestogodišnji dečko ušao sam u Ludoviceum kao četrdesetosmaš košutovac, pod Petofijevim dojmom (...) to četrdesetosmaško, košutovsko, garibaldinsko, protubečko, protuaustrijsko zbunjeno buđenje počelo je da se u meni kuha sa predratnom omladinskom maglom naše narodne romantike, s imenima Supilo, Meštrović, Nazor, Pijemont kao simbolima toga šturma und dranga.« Te političke ideje navest će mladoga Krležu da se u svibnju 1912. uputi u Srbiju s namjerom da se priključi srpskoj vojsci koja se priprema za rat protiv Turske.

Svoj odlazak u Srbiju K. prvi put spominje u polemičkoj knjizi Moj obračun s njima, braneći se od Mesarićevih optužbi daje glorificirao austrijsku soldatesku u vrijeme I. svj. rata: »U slutnji događaja otputovao sam mjeseca maja godine devetstotina i dvanaeste prvi put u Beograd da se uputim kako bih mogao prijeći u srpsku vojsku. Bio sam i u ministarstvu vojnom i kod Narodne odbrane i po nacionalističkim uredništvima. Na svim tim mjestima jedna te ista slika: sumnjičavo, nepovjerljivo, nepristupačno, potpuno zatvoreno. Da predam molbu za prijelaz u srpsko državljanstvo, da priložim austrijske dokumente da sam otpušten iz austrijskog državljanstva, da nisam punoljetan, da sam premlad, neka svršim još ovaj semestar, neka potražim lične veze, preporuke, garancije i slično. Stojeći tako pred zatvorenim vratima, vratio sam se potišten u Ludoviceum...«.

Vrlo plastično, s nizom živopisnih detalja, opisat će svoj prvi susret s Beogradom i u tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947; u Dnevniku navodi i precizan datum dolaska u Beograd: 10. V. 1912; u Beogradu je ostao nekoliko dana. Po Zelmanoviću, sve se to moglo odigrati za Krležine odsutnosti s Akademije pa je on najvjerojatnije u Beogradu mogao biti do 15, najdulje do 20. svibnja.

Nakon toga neuspjelog pokušaja da ponudi Srbiji usluge u Balkanskom ratu, K. se vraća: 26. V dolazi u Budimpeštu; u to vrijeme još nitko ne zna za njegov boravak u Beogradu. Ljeto najvjerojatnije provodi u Zagrebu, a u rujnu upisuje drugu godinu Ludoviceuma. Na samom početku školske godine, prema Krležinim sjećanjima u tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947, dolazi do afere u toku koje se ustanovljuje da je pitomac K. u svibnju boravio u Beogradu. Povod je bila zadaća u kojoj se K. narugao pojmu vojničke časti nazivajući je »ptičjim strašilom«. K. taj postupak tumači vlastitom željom da pokaže originalnost; već se prije potvrdio pred svojim vršnjacima i profesorima kao darovit pisac pa ih je želio zapanjiti i vlastitom nekonvencionalnošću i nonkonformizmom. U istrazi koja je pokrenuta tim povodom otkrivena je njegova beogradska avantura, ustanovljeno je i da čita niz nepoćudnih pisaca od Nietzschea pa do srpskih pisaca i Supilova Riječkoga novog lista. Ustanovljeno je da je u učionici pred cijelim razredom razvijao strateški plan za osvajanje Budimpešte, a po tom planu jedna od centralnih strateških kolona imala je hrvatsku zastavu. Otkriveni su i drugi primjeri njegove nediscipline. Ipak je na kraju među profesorima prevladalo mišljenje da je posrijedi adolescentska težnja za duhovitošću pa je kažnjen relativno blago: sa šest dana zatvora, zabranom privatne lektire, zapljenom ruskih i srpskih knjiga te zabranom izlaska u grad do kraja godine. (Đ. Zelmanović, međutim, u knjizi Kadet Krleža upozorava da u budimpeštanskome Vojnohistorijskom arhivu nije pronašao dokaze koji bi potvrdili Krležina sjećanja, premda je istražio sve dnevne zapovijedi i knjigu dnevne evidencije Ludoviceuma; stoga vjerodostojnost Krležinih iskaza o odlasku u Beograd u svibnju 1912. ocjenjuje spornom.)

Unatoč kazni K. se ne odriče literarnih interesa, pod utjecajem Nietzschea piše dramu: »U karceru (poslije one stilističke eskapade o pojmu oficirske časti) pišem dramu o protestantskom pastoru koji ne vjeruje u boga. Pastor je udovac, živi sa svojom staricom majkom u osamljenoj kuriji, kao neka vrsta Rosmera na Rosmersholmu. Pastor ne vjeruje u boga. Pastor se bije sa tom svojom nietzscheovskom nadljudskom, ateističkom koncepcijom čitave duge noći. Odlučio se. Pastor se odlučio u drugome činu da progovori po crti svog moralnog uvjerenja da boga nema. Poslije teške borbe progovorio je sa propovjedaonice svom glupom stadu, u trećem činu, a masa ga linčuje. Zavjesa.

Čitam svoju dramu jedinom čovjeku s kojim sam bio u intimnijoj vezi, prijateljujući s njime nekoliko godina na crti naivne, neposredne, tople dječačke simpatije. Zvao se Gejza Bonta.« (Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947)

God. 1913. po mnogočemu je presudna za definiranje potonje Krležine sudbine. U njemu definitivno dozrijeva ideja o bijegu iz Ludoviceuma. Čest motiv kasnijih Krležinih književnih djela - bijeg od skučenosti malograđanskog oblika življenja prema »dalekim nekim metropolarna« gdje se može realizirati autentična egzistencija - u vrijeme školovanja na Ludoviceumu (prema prisjećanjima u tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947) bio je dio Krležina neposrednoga svakodnevnog iskustva: »Jedini spas, dakle, iz ove intelektualne orahove ljuske (...) bio je bijeg. Što prije i što dalje. Oko čovjeka navirala je prljava, teška stvarnost bubnjeva, konja, truba, četa, blata na Rakošu, prnja i smeća na smetlištu, gdje se sve pušilo i vonjalo po paljevini (...) Prolaze brzi vozovi na more, u zapadnu Evropu, u veliki svijet, u velike gradove, a ovdje se potpuno bezglavo u vonju spaljenih prnja (u ustima i u nosu), život kreće glupo kao hijena (...) U bluzi, u lijevome džepu šušti hartija, to su stihovi na temu dvoglavih orlova, Bijelih orlova, Vardara, Dunava, Jadrana, to su ibsenovski motivi nordijskih kriza Elide Wangelove, to su prepisi iz Schopenhauera, Pascala, osnovna škola za pjesnike početnike koji ne znaju što hoće. Teško je bilo živjeti s majmunima u kavezu i jedino što su bile tišine, bile su tišine sumraka pod ovim starim platanama u ovom starom perivoju (...) Imao sam osjećaj trajne osamljenosti. Nije bilo čovjeka kome bih mogao reći bilo što, što je bilo intimno, duboko u meni skriveno, moje. Bdijenja uz pjesmu plinskih svjetiljaka. Čitam Nietzschea. Šetam (u mislima) mokrim, blatnim poljima i oranicama uz zagrebačku Savu, čeznem za onom neizrecivo glupom crkvicom kod Svetog Duha, za gornjoiličkim plotovima, za glupim ulicama agramskim, za Savom i njezinim žuborom u vrbiku i za imaginarnom jednom zemljom koja se zove Hrvatska. Muči me Hrvatska. Vrijeđa me Pešta kao Hrvatsku.«

Da je mladi K. doista u tom razdoblju u intenzivnom traganju za vlastitim, autentičnim identitetom, rastrzan žudnjom za dalekim kontinentima (u doslovnom i simboličkom smislu), da postaje sve više svjestan činjenice kako vojni poziv nije njegova prava vokacija, da ga intenzivno zaokuplja ambivalentna domovinska čežnja (istodobno starčevićanska ljubav prema Hrvatskoj i sentimentalna vizija južnoslavenskog ujedinjenja), da osjeća sve veći otpor prema Pešti kao tlačiteljici Hrvatske, sve te Krležine iskaze potvrđuju i nalazi Đ. Zelmanovića. Na drugoj godini karakteristike u kojima njegovi profesori opisuju svojeg učenika uglavnom sadrže primjedbe o Krležinoj osjetljivosti i prkosnoj naravi te prigovore zbog bavljenja literaturom i filozofijom; uglavnom se slažu da nije podoban za vojnički poziv.

Očito je da se K. sve teže identificira s projekcijom vlastite budućnosti u odori austrougarskog časnika. To je suprotno njegovim već definiranim političkim nazorima, prije svega osjećaju hrvatstva za koje vjeruje da se može harmonično integrirati u južnoslavensku zajednicu; militarna stega posve je suprotna njegovu sve izrazitijem individualizmu, sve su očitije njegove umjetničke preferencije. Stoga u travnju 1913. napušta Ludoviceum. Pri tumačenju tog čina u Kratkom životopisu piščevu 1921. ne stječe se dojam prave dramatičnosti te odluke; odlazak iz Pešte tumači se kao posljedica mladenačke žudnje za avanturom: K., zapravo, po tom tumačenju nije želio napustiti vojničko zvanje, on je samo maštao o tome da vojničku karijeru realizira u nekoj dalekoj zemlji, u britanskim kolonijama; stoga je napustio Peštu i stigao do Pariza, a iz Pariza se uputio u Solun da se pred srpski rat s Bugarima (na Bregalnici) prijavi kao dobrovoljac u srpsku vojsku.

Đ. Zelmanović je u dnevnoj zapovijedi od 1. IV 1913. pronašao kako je K. otišao s Ludoviceuma: pitomcu Krleži odobreno je iz zdravstvenih razloga 14 dana dopusta; K. je otputovao u Zagreb, ali se nije s istekom dopusta vratio u Peštu već je otputovao u Pariz gdje će ostati mjesec dana. Stanovao je u malom hotelu u Latinskom kvartu. S. Lasić u Kronologiji predočava te pariške dane kao turbulentno iskustvo: »Prolazili su dani i tjedni u teškim krizama. Prošlosti više nije bilo, budućnost je bila neizvjesna. Susretao je znance i prijatelje koji su u Parizu boravili pod normalnim okolnostima. Zlatko Gall je imao stipendiju. I drugi su imali stipendiju ili su im boravke plaćali roditelji. Krleža se zatvorio u samoću, a njegove uspomene na te dane pokazuju daje bio lucidan i istovremeno posve zbunjen. Neke aluzije iz dnevnika upućuju nas na misao da se na trenutke nalazio na rubu samoubojstva. Odlučnost i kolebanje, kidanje s prošlošću i odlazak u Novo, jasna vizija i apsurdni kaos: dani su prolazili u stanju krajnje razdvojenosti.« (Lasić, 1982, 102) Lasić, očito, ne vjeruje previše Kratkom životopisu piščevu iz 1921. kad je čitav taj izlet u Srbiju preko Pariza i Soluna prikazan kao lakomislena mladenačka avantura; on inzistira na kompleksnosti Krležina karaktera, drži da njegove tadašnje dileme odaju dublju intelektualnu i psihičku zasnovanost, prepoznaje već u toj fazi njegova razvoja antitetičnost koja će postati konstruktivnim načelom Krležina književnog opusa, ali i njegove osobnosti.

Iz Pariza odlazi u Marseille, gdje se ukrcava na brod za Solun. U Solun stiže početkom lipnja i tu pribavlja lažne dokumente, nekoliko dana kasnije dolazi u Skoplje. Uspijeva doći do generala Vasića, koji ga prima s nepovjerenjem: »General Vasić u švajshemdu dimi cigaretu i promatra me kanibalski: evo jedne austrijske špijunčine!« (Na grobu Petra Dobrovića). U Mojem obračunu s njima K. ovako opisuje svoj neuspjeli pokušaj da se priključi srpskoj vojsci: »Tu sam se našao pred sumnjičavim nepovjerenjem, uapšen kao nepoznat bjegunac, bez dokumenata, pod sumnjom špijunaže, u disenteriji, pred opasnošću da budem bačen u kolerični odio kužne bolnice. Žandari, apsane, zatvori, hotelska internacija, zapisnička ispitivanja, bjegunac pod sumnjom špijunaže na ratnom području, u djelokrugu glavne komande, bez dokumenata, koji su se navodno izgubili, bez identiteta, potpuno u tmini ja sam tada prilično duboko pogledao smrti u oči. Spasao me jedan čovjek, artiljerijski major (ili kapetan prve klase) u službi kod glavne komande, jedini čovjek, koji mi je lično povjerovao da ne lažem, da nisam austrijski špijun, da sam doista predao svoje peštanske i pečujske dokumente (koji su se navodno izgubili) i taj me čovjek pod pratnjom svog vlastitog konjičkog žandarma uputio u Beograd sa vlastitim preporučenim pismom na komandu mjesta, da me komanda mjesta uputi ministarstvu vojnom i da se (po mogućnosti) utvrdi moj identitet. Uspjelo mi je da iz ove situacije pređem (po svoj identitet) u Zemun, gdje me je moj identitet čekao u zatvoru zemunske policije. Uapsila me austrijska pogranična policija na temelju tjeralice, što ju je izdala za mnom komanda Ludoviceuma.« (Iako tu autobiografsku verziju Krležina drugog bijega u Srbiju prihvaćaju svi njegovi biografi uključujući i Lasića, Zelmanović u Kadetu Krleži upozorava da Krležine iskaze ni u ovom slučaju ne treba uzeti kao potpuno pouzdane jer ni u budimpeštanskim a ni beogradskim vojnim arhivima nema dokumenata koji potvrđuju Krležine riječi. Istražujući biografiju M. Vasića, ustanovljuje da je on u vrijeme hipotetičnog susreta s Krležom bio pukovnik, a ne general, te da je bio na funkciji delegata Srpske vrhovne komande pri Grčkoj vrhovnoj komandi što čini njegov susret s austrijskim vojnim bjeguncem malo vjerojatnim.)

U međuvremenu je protiv Krleže na Ludoviceumu pokrenut disciplinski postupak jer se nije u roku s dopusta vratio; izvanredno Profesorsko generalno vijeće 10. V 1913. donijelo je odluku o njegovu isključenju iz Ludoviceuma. Zanimljivo je da je Krležin otac u lipnju na zahtjev Zapovjedništva Ludoviceuma da nadoknadi trošak sinovljeve vojne odore te da izvijesti Akademiju gdje mu sin boravi odgovorio kako se on trenutačno nalazi u Konstantinopolu (Istanbulu) te da se bavi literaturom.

S. Lasić pretpostavlja da je izbacivanje s Ludoviceuma moralo Krležina oca teško pogoditi: »Tada je, u tom času, vjerojatno pukao definitivni rascjep između oca i sina: za oca, Krleža je bio dezerter, nitko i ništa, njegova živa sramota. Sinu je, naravno, pomagala majka, ali ona nije mogla učiniti mnogo. Od rodbine Krleži je veliku podršku u tim danima dala ujna Pethö. Bila je pjesnikinja, povjerovala je u Krležin talent i pomagala ga. Prevela je na njemački Krležinu Legendu i poslala je Hermannu Bahru. Bahr je odgovorio — ’dečko ima talenta’ - i to je za nju bila potvrda njezinog suda. Ta će izjava utjecati i na mišljenje ’tout Zagreb’, kako je Krleža poluironično, polušaljivo komentirao u Davnim danima.« (Lasić, 1982, 109)

Kao činovnik u državi kakva je bila Austro-Ugarska Krležin otac sasvim sigurno nije odobravao postupke svojega sina, ali izgleda da sukob između oca i sina ipak nije bio tako dramatičan da bi doveo do prekida uzajamnih odnosa. Đ. Zelmanović korigira Lasićevu tvrdnju o definitivnosti rascjepa svojim arhivskim nalazom: molbom Krležina oca gradskom poglavarstvu u Zagrebu da odobri njegovu sinu stipendiju za polaženje studija. To nesumnjivo pokazuje da se otac još uvijek brine o sudbini svojega sina. K., međutim, stipendiju nije dobio te je napuštena i misao o nastavku studija.

Drugu polovicu 1913. K. provodi u Zagrebu; piše Legendu, Maskeratu i prvu verziju Salome; u Davnim danima spominje da 1913. počinje pisati roman koji namjerava nazvati Trula zemlja. Tada počinje i rad na simfonijama. Legendu ujesen 1913. nosi M. Marjanoviću u njegov stan na početku Mesničke ulice. Kad mu je Marjanović priopćio da će biti tiskana, kako sam opisuje u Dnevniku, umalo se nije onesvijestio: »Otvorilo mi se nebo našeg Parnasa.«

Prema zapisu u eseju Francisco José Goya y Lucientes K. je 1913. koncipirao i vrlo ambicioznu pentologiju u kojoj je »htio da nacrta pet giganata, pet monumentalnih figura: Krista, Mikelanđela, Kolumba, Kanta i Goju«.

I dalje neumorno čita: uz Nietzschea kao omiljena lektira pojavljuju se O. Wilde i M. Stirner. Susreće se prvi put i s Kandinskim, njegovu knjigu Über das Geistige in der Kunst prima s rezervom; toga će se prisjećati poslije kad bude kritički pisao o apstraktnoj umjetnosti.

U siječnju 1914. u Marjanovićevim Književnim novostima počinje izlaziti prvi Krležin tiskani tekst Legenda (u četiri nastavka od 24. I. do 14. II. 1914). Već je taj prvi tekst izazvao polemičke reakcije, koje će obilježiti čitavu Krležinu književnu karijeru. U Riječkim novinama objavljen je napad na Marjanovića i Krležu, pisan s klerikalnih pozicija. Bilo je i pohvalnih reakcija. U razgovorima s Čengićem K. posebno ističe pozitivnu kritiku M. Savića u novosadskom Srpstvu u kojoj je rečeno da se treba naviknuti na to čudno ime Krleža jer ono znači novo poglavlje naše literature: »Savićeva je kritika za mene kao prva kritika bila vrlo važna i dala mi je poticaj. Savić mi je, što kažu, dao krila« (Čengić, 1985, III, 144). Na napis u Riječkim novinama K. će odgovoriti s nekoliko britkih polemičkih redaka u Hrvatskom pokretu 8. II. 1914.

Legendu je primijetio i A. G. Matoš, koji je bolestan ležao u bolnici Milosrdnih sestara; poručio je Krleži da ga želi upoznati. Premda je K. 1911. taj susret žarko želio, ali se nije usudio pristupiti Matoševu kavanskom stolu, sad ne prihvaća poziv, nije posjetio Matoša. Zapisat će u Davnim danima da ga je Matoševa poruka, upućena preko Branka Kneževića, zatekla već »na drugoj obali«: »Onda sam već otputovao na veoma velik razmak od A. G. M.« Matoš umire mjesec dana nakon poziva upućena Krleži - 17. III. 1914. Njegova se pogreba Krleža prisjeća u svojoj dnevničkoj prozi: otkinuo je cvjetak s vijenca na Matoševu odru u mirogojskoj mrtvačnici i stavio ga u antologiju francuske lirike. Nakon sprovoda M. Marjanović je u svoj dom u Mlinarskoj ulici pozvao društvo u kojem su osim Krleže bili M. Cihlar Nehajev, Andrija Milčinović, Zofka Kveder Jelovšek i njezin suprug. »Karmine kod Milčeka M. pretvorile su se u histerično ogovaranje mrtvog Matoša: konačno je crko, sto posto negativna pojava, nije šteta što ga više nema.« Ne mogavši izdržati u tom društvu, K. demonstrativno odlazi i u ekstatičnom stanju sam dugo šeta Cmrokom misleći na »veliko Pero koje se slomilo«.

U toku veljače K. završava drugu varijantu Salome, dalje radi na simfonijama. U svibnju 1914. objavljena je Maskerata u Književnim novostima. U lipnju 1914, kako piše u knjizi Moj obračun s njima, nosi Legendu i Maskeratu J. Bachu, ravnatelju Drame HNK, ali su one »pale u koš«. U Književnim novostima 13. VI. izlazi proza Fragmenti.

U svibnju 1914. putuje u Veneciju da bi vidio likovni bijenale. Zanimao ga je ponajviše Meštrovićev Vidovdanski hram. Meštrovićem se tih predratnih dana oduševljavao, ali u Veneciji biva fasciniran Bourdelleom; dojam tog otkrića potpuno je zasjenio Meštrovića: njegov ga je Vidovdanski hram razočarao. Nakon povratka odnio je u redakciju Savremenika rukopis Zaratustra i mladić (objavljen u br. 6, 1914); uredniku B. Livadiću ispričao je svoju priču o susretu s Meštrovićevim djelima; Livadić ga je nagovarao da napiše reportažu o tom doživljaju, ali je K. prijedlog odbio.

U lipnju 1914. K. je s riječkim knjižarom Đurom Trbojevićem potpisao ugovor o izdavanju knjige dramskih tekstova. Primio je i predujam, ali zbog početka rata knjiga se nikad nije pojavila.

Atentat u Sarajevu 28. VI. 1914. zatekao je Krležu u Zagrebu; sljedeći dan uputio se s Marjanovićem, Milčinovićem, Kerdićem i Žnidaršićem na Sljeme gdje su čitali Hrvatsku mladu liriku i prepirali se znači li ona početak nove ere (Marjanović) ili njezin epilog (Krleža). U kolovozu 1914. dobiva poziv od austrougarskih vojnih vlasti da se javi radi regrutacije. Međutim, zbog nedovoljne težine nije uzet u vojsku: imao je samo 46 kilograma.

U to vrijeme viđa se s nekadašnjim školskim drugom V. Čerinom, vodi s njim »duge razgovore, noćne dijaloge« u kojima pokušava uvjeriti Čerinu kako su »sve te fraze i kult nacionalne energije papirnati i u zraku«, a to njegovo naivno jugoslavenstvo da je »lajanje u vjetar i prosti falsifikat stvarnosti«. Bitka na Bregalnici Krleži je bila dokazom da će teško biti obuzdati megalomanske imperijalne ambicije malih balkanskih nacija-državica, da će teško biti ostvariti harmoničnu zajednicu južnih Slavena.

Početak I. svj. rata označit će i gubitak povjerenja u II. internacionalu: umjesto da inzistirajući na proleterskom internacionalizmu spriječe ratno klanje koje se vodi uime imperijalnih interesa, socijalističke stranke prihvaćaju politiku obrane nacionalnih interesa. Po S. Lasiću to je prijelomni trenutak u oblikovanju budućih Krležinih političkih nazora: »Taj opći slom Druge internacionale bio je ujedno, dobrim dijelom i slom Krležine vjere u njezinu hrvatsku filijalu, Ilicu 55 i njezine lidere Vilima Bukšega, Vitomira Koraca i Jurja Demetrovića. On nije prekinuo s hrvatskim socijalistima, ali je već od prvoga dana rata krenuo lijevo, prema lenjinskoj varijanti.« (Lasić, 1982, 118).

U jesen 1914, pripremajući dramu o ilircima, K. čita literaturu koja se bavi ilirskim preporodom; već je tada kritički raspoložen prema ilircima, kaže da gaje nakon proučavanja literature »praznina tih Iliraca demoralizirala«.

U travnju 1915. K. objavljuje vojni komentar Barun Konrad. U polemikama nakon I. svj. rata njegovi su ga protivnici optuživali da je tekst intoniran kao hvalospjev austrijskom generalissimusu. Braneći se od tih opužbi, K. je upozoravao na činjenicu da je tekst pisan u uvjetima stravične, »manijakalne upravo« austrijske vojničke cenzure, stoga je govorio ezopovskim jezikom nastojeći pretjeranošću pohvala austrijskoj soldatesci i njezinu vojskovođi postići ironijski učinak.

K. i 1915. nosi nove drame Bachu: U predvečerje, Leševi, Kraljevo. Bach ih odbija kao scenski neizvedive ironizirajući Krležinu produktivnost (»vi radite kao hrvatski Lope de Vega«).

U jesen 1915. putovao je u Budimpeštu gdje se susreo i s madžarskim književnikom Kosztolányjem. Nakon povratka odnio je J. Benešiću pjesme, ali ih on nije htio objaviti motivirajući to svojim uvjerenjem da će K. zasigurno napisati i bolje stihove i da će mu te stihove objaviti.

U prosincu je K. mobiliziran i upućen u pričuvnu časničku školu u kojoj će provesti siječanj i veljaču 1916; nakon toga prebačen je u 25. domobransku pukovniju, smještenu u školi u Krajiškoj ulici; kao pričuvni časnik uvježbava vojnike na poligonima po zagrebačkoj periferiji (Lasić, 1987, 626). U travnju mu je ustanovljena influenca i početak tuberkuloze te odlazi u Vojnu bolnicu. Potkraj svibnja prelazi iz Vojne u bolnicu Milosrdnih sestara; liječi ga dr. M. Dežman. U lipnju odlazi kao rekonvalescent u Lovran. Prema Davnim danima, nakon povratka s oporavka u Lovranu a prije odlaska na galicijsku frontu spalio je svoje rukopise; od netiskanih tekstova sačuvana je Podnevna simfonija koju je prethodno predao uredništvu Savremenika (bit će tiskana potkraj 1916).

Srpanj i kolovoz 1916. provodi na ratištu u Galiciji. Ponovo mu se pojavljuje zaliječena bolest i on putuje u Budimpeštu gdje očekuje liječničku odluku. Privremeno je oslobođen vojne službe te se vraća u Zagreb. Iskustvo s fronte, ali još više vijesti o smrti niza prijatelja (među kojima i Z. Galla i G. Bonte), osjećaj apsurda ratovanja i besmislene smrti, naveli su ga na zamisao o antimarcijalnom proznom ciklusu Hrvatski bog Mars. Susreće Leposavu Kangrgu ( → KRLEŽA, Bela) u crkvi sv. Marka. Poznavao ju je još odranije jer je s njezinim ujakom Danom Vuksanom, svojim kadetskim kolegom, dolazio u dom Kangrginih u Đorđićevu 16, ali tada je Leposava još bila djevojčica. Sad je kao djevojka izazvala drugačiju vrstu interesa.

Od siječnja do svibnja 1917. K. boravi u arbajterhilfeskompaniji u Požegi; povremeno dolazi u Zagreb gdje je stalni gost u atelijeru Lj. Babića u kojem se okupljaju mlađi zagrebački umjetnici i intelektualci. Nastoji prijeći u Zagreb; javlja se na natječaj za prevodioca koji zna tri državna jezika, primljen je i u svibnju prebačen u Zagreb gdje radi u prevodilačkom odsjeku zagrebačkog zapovjedništva u Gajevoj ulici. Ta služba mu omogućuje intenzivnije sudjelovanje u društvenom životu, pisanje i objavljivanje niza tekstova.

U kolovozu 1917. na zrinjevačkom korzu ponovo susreće L. Kangrgu, koja je šetala u društvu prijateljice i dogovara s njom susret na »gornjogradskoj promenadi«. Uzajamna naklonost prerasta u ljubav te K. odustaje od svoje dotadašnje emotivne veze s učiteljicom u Prišlinu Mimicom Kantoci.

Te je godine slikar Lj. Babić financirao izdavanje knjižice u kojoj je objavljen Pan ne vjerujući da bi se to moglo financijski isplatiti; međutim, veliki uspjeh Pana omogućio je Krleži da Babiću vrati uložena sredstva i da mu preostane toliko novca da može od njega živjeti nekoliko mjeseci. U izdanju Društva hrvatskih književnika Krleži potom izlazi knjiga Tri simfonije; u Savremeniku objavljuje Hrvatsku rapsodiju, a u socijaldemokratskoj Slobodi započinje objavljivanje niza komentara o stanju na frontama. Piše i nekoliko angažiranih članaka u kojima analizira socijalne prilike te licemjerni mentalitet hrvatske intelektualne elite (Kako stanuje sirotinja u Zagrebu, Narod koji gladuje, Jedna dekorativna laž).

U listopadu 1917. K. prelazi na rad u Ured za pomoć postradalima u ratu čime je definitivno izbjegao opasnost ponovnog upućivanja na frontu; na tom poslu, koji mu omogućuje da se prilično intenzivno bavi literaturom, ostat će sve do kraja rata. I dalje piše dramske tekstove i nosi ih J. Bachu. U dramskom obliku nastali su 1917. Smrt Franje Kadavera i Veliki meštar sviju hulja, ali ih je 1918. preradio u novele. Radi i na tekstovima iz ciklusa Hrvatski bog Mars (Magyar királyi honvéd novella). Zaokuplja ga i »herojska pentalogija«.

Ponesen idejama ruske Oktobarske revolucije piše dramu Kristofor Kolumbo, koju posvećuje Lenjinu, ali prema Napomeni o Kristovalu Kolonu (1924) posvetu će godinu dana kasnije, kad dramu bude (u nakladi svojega nekadašnjeg školskog druga Đ. Ćelapa) tiskao u sklopu knjige Hrvatska rapsodija, brisati jer će mu se učiniti da je u prvi mah krivo interpretirao Lenjinovu revolucionarnu ulogu prožimljući je vlastitim simbolima koji su ga dotad fascinirali: »Razmišljajući u prvo vrijeme njegova nastupa o Lenjinu, ja sam ga zamišljao štirnerijanski, solipsistički, kao vatreni krug u samom sebi zaokružen, otkinut i zavitlan u samoću jasne šopenhauerovske sumnje.«

S približavanjem kraja I. svj. rata K. se sve više politički angažira; zajedno sa svojim prijateljima vršnjacima Đ. Cvijićem i K. Horvatinom došao je 1917. samoinicijativno lideru socijaldemokrata Koraću i ponudio suradnju; Korać ih je angažirao u stranačkom glasilu Slobodi. K. je bio i pisac tekstova i redaktor: u razgovoru s Očakom sjeća se kako je po čitavu noć ostajao u uredništvu prelamajući Slobodu. Pomagao je svojim jezičnim umijećem i samom Koraću: »...ja sam od prvog dana u ’Slobodi’ bio njemu pri ruci za pisanje i čitanje njegovih stvari, jer on je na koncu i sam pisao neke stvari« (Očak, 1982, 29). U Davnim danima spominje kako je Korać ironizirao njegovo bavljenje književnošću jer je »bedasto biti pjesnik«. Neslaganje s liderom hrvatskih socijaldemokrata ipak je bilo dublje od nesuglasica u odnosu prema književnosti; osobito to postaje očitim s obzirom na revolucionarna previranja u Rusiji. K. se sve više orijentira prema radikalnijoj, revolucionarnoj, lenjinističkoj političkoj opciji kojoj se Korać izrazito protivi. To će sve dovesti do njihova raskida u toku 1918.

Na glavnoj skupštini DHK 6. VI. 1918, kojoj je prisustvovao iako nije bio član Društva, iznerviran raspravom članova o efemernim problemima (»je li intendant Hreljanović kvakar ili ne«) K. je demonstrativno ustao prekinuvši tok rasprave (»...ja sam planuo balkanski i skoro da nisam razbio onaj glasovir u salonu Gundulić-Hotela od besa«, Grobnica u »Gundulić« hotelu, Plamen, 1919, 12). Uzviknuo je da se skupština bavi nedostojnim glupostima u doba kad se svijet mijenja, kad pobjeđuje ruska revolucija, a društvo književnika u kojem »90% prisutnih nema posla sa literaturom« ne nalazi potrebno da o tome nešto kaže ili bar da protestira protiv ratnih strahota koje već četiri godine njihov narod proživljava.

Kao predstavnik socijaldemokrata, u situaciji kad se raspada poražena Austro-Ugarska i stvara Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, K. vodi pregovore s budućim povjerenikom za vojne poslove narodnog vijeća M. Drinkovićem. Osobno nije zadovoljan integralističkom euforijom koja je zahvatila većinu hrvatskih političara i glavninu hrvatske intelektualne elite. I sam zagovara južnoslavensku integraciju, ali na supilovskim federalističkim osnovama koje bi Hrvatima trebale osigurati ravnopravnost. Na čajanci priređenoj u dvorani Sokola u čast srpskih oficira na proputovanju za Rijeku iznerviran atmosferom općeg licemjerja žestoko je prosvjedovao u trenutku kad je Drinković dao riječ bivšemu austrijskom potpukovniku S. Kvaterniku, koji je želio pozdraviti srpske oficire. Ismijavajući Kvaternika kao nekadašnjega domobranskog časnika koji se borio na fronti u Srbiji, a sada slavi ujedinjenje, izazvao je konsternaciju organizatora skupa te je izbačen iz dvorane. Taj je skandal imao velik odjek, o njemu su izvijestile ondašnje zagrebačke novine (i sam K. je događaj komentirao u članku Crno-žuti skandal, Sloboda, 21. XI. 1918). K. spominje u razgovoru s Očakom da je u povodu ujedinjenja i stvaranja Kraljevine SHS 1. XII. 1918. zajedno s A. Cesarcem napisao otvoreno pismo regentu Aleksandru zahtijevajući da se uime jugoslavenskog patriotizma odrekne prijestolja. Željeli su da to pismo potpišu i drugi javni djelatnici: »Međutim, nismo dobili ni od koga potpisa osim od književnika Ljube Wiesnera. Razgovarao sam i sa Nazorom, s kim sam tada drugovao, da bi on potpisao. Ali on je to odbio kao uopće ludu stvar. Stoje uostalom i bilo ludo...« (Očak, 1982, 50).

K. je u tom razdoblju postao javna ličnost koja opću pozornost ne izaziva samo javnim ekscesima već i literarnim djelima: 1918. godine objavljene su mu knjige Pjesme I, Pjesme II. i Hrvatska rapsodija, a tiskao je i niz poetskih i proznih tekstova u Književnom jugu i Hrvatskoj njivi te stotinjak vojnih i političkih komentara i izvještaja u Pravdi, Novom društvu, Slobodi i Hrvatskoj riječi. God. 1918. K. je još napisao dramu Michelangelo Buonarroti, novelu Hodorlahomor Veliki, treću varijantu Salome, prema Lasićevoj pretpostavci vjerojatno je tada započeo i Golgotu, dakle djela koja će biti tiskana poslije.

Krležu ipak ne zadovoljava samo pisanje za novine i časopise na čiju uređivačku politiku slabo može utjecati; stoga s A. Cesarcem, političkim istomišljenikom i prijateljem iz djetinjstva pokreće i uređuje časopis Plamen, koji će kao polumjesečnik izlaziti od 1. I. do 1. VIII. 1919 (ukupno 15 brojeva). Uredništvo je bilo u Ilici 7/1. Časopis je financirao Tuna Tomašić, ali su urednici primili preko A. Diamantsteina ( → AFERA DIAMANTSTEIN) novčanu pomoć od Madžarske Sovjetske Republike. (K. je tek potkraj života u razgovorima s Čengićem priznao da nije isključeno da je Cesarec primio novac od Diamantsteina, nakon što su već istraživači povijesti radničkog pokreta dokazali da je Plamen djelomice bio financiran novcem madžarske komune.)

Već u prvom broju Plamena K. istupa manifestnim tekstom Hrvatska književna laž u kojem se radikalno obračunava s mitovima hrvatske književne tradicije: ilirizmom, modernom i ideologijom integralnog jugoslavenstva. Kao alternativu kanoniziranoj povijesnoj vertikali »renesansa-preporod-moderna« uspostavlja svoju vertikalu »bogumili-Križanić-Kranjčević« zagovarajući totalno prevrednovanje unutar estetskoga i idejnog obzora hrvatske kulture. Premda je pripremao i nastavak svojeg »članka o našoj književnoj laži«, nikad ga nije objavio, a dugo je zabranjivao i pretiskivanje tog teksta kojim je izazvao konsternaciju u javnosti.

Među ostalima protiv Krležina teksta je u Jugoslavenskoj njivi pisao D. Prohaska priznajući urednicima Plamena književni talent (uostalom o Krleži je još 1917. više puta pozitivno pisao), ali sada drži nužnim da ih upozori kako prvim brojem svojega časopisa »načiniše lomaču za hrvatsku književnost«; Krleži posebno prigovara da piše o povijesnim pojavama koje ne poznaje dobro. To je izazvalo dugu polemiku na stranicama Plamena i Jugoslavenske njive u kojoj je Prohaska uzalud pokušavao mlade pisce smirenim tonom uvjeriti u svoju dobronamjernost (između ostalog doznajemo da je od 1917. s Krležom bio u prijateljskom odnosu, čak ga i osobno upoznavao s literaturom o bogumilima), ali K. i Cesarec u svojim žestokim odgovorima poriču tom »bledom gospodinu Tipu« svaku profesionalnu kompetenciju i ljudsku kvalitetu.

Usporedo s tom polemikom K. započinje i novu: s J. Bachom. Neposredan povod bio je Bachov članak u Obzoru 24.1. 1919. posvećen Krležinu književnom talentu Najsmioniji dramski pjesnik; proglasivši Krležu piscem koji je pred cjelokupnu hrvatsku književnost postavio nove kriterije vrijednosti, Bach se opravdava da je Krležine rane drame morao odbiti jer ih je iznimno teško postaviti na scenu, neki se prizori mogu samo kinematografski prikazati. Bachove pohvale Krležu su samo dodatno razgnjevile jer je prepoznao u njima pokušaj zakasnjele isprike pred književnom javnošću. Svoju nesklonost Bachu pokazao je najprije javnim skandalom koji je izazvao 4. III. 1919. u HNK kad je prosvjedovao zbog repertoarne politike J. Bacha za vrijeme predstave P. Petrovića Pecije U naviljcima uzviknuvši kako »takve stvari spadaju u peštanski orfeum, a ne na scenu narodnog kazališta«.

Krleži se u tom prosvjedu i demonstrativnom napuštanju predstave priključio i I. Andrić, s kojim se K. intenzivno druži (nalaze se uglavnom u atelijeru Lj. Babića, o čemu Andrić pripovijeda u razgovorima s R. Vojvodićem). K. je o Andriću u listopadu 1918. u Hrvatskoj riječi napisao iznimno pohvalan tekst; surađuje i u Književnom jugu gdje je Andrić jedan od urednika. Međutim, u toku 1919. ta veza ipak počinje slabjeti jer K. ne može prihvatiti Andrićev monarhizam i unitarizam. Prema Zapisima sa Tržiča K. je sa Cesarcem počeo pripremati obračun s grupom okupljenom oko Književnog juga optužujući ih da su se pretvorili u »otvorene agente režima«. Jedan od pisaca iz te grupe M. Crnjanski u svojim uspomenama na književne početke u Zagrebu (Posleratna književnost. Literarna sećanja, Letopis Matice srpske, 1929, 2 i 3) opisuje kako se 1919. ta grupa dogovarala o prelasku u Beograd žaleći što je K. njihov poziv odbio.

Nakon ispada u kazalištu K. je sljedeći dan napisao Bachu pismo u kojem povlači tekst Michelangela Buonarrotija, predviđen za realizaciju u HNK, izražavajući time neslaganje s Bachovim vođenjem kazališta. Međutim, neće ostati samo na tome: u svojem časopisu objavit će i pamflet protiv Bacha Gospodin Bach (Dokument za historiju jugoslavenske drame, Plamen, 1919, 8) opisujući svoje neuspjele pokušaje suradnje s HNK. Nabraja i sve tekstove (među njima i neke koji nisu sačuvani) što ih je nosio Bachu (Sodoma, U predvečerje, Leševi, Kraljevo, Utopija, Cristoval Colon, Michelangelo Buonarroti). Tekst poentira zahtjevom da Bach podnese ostavku.

Polemika će potrajati puna četiri mjeseca, a njezin će se ton sve više zaoštravati pa će u početku umjereni i blagonakloni Bach (koji se branio da je ipak prepoznao Krležin neprijeporni talent pa mu je, unatoč svojem kazališnopraktičarskom sudu o neizvedivosti njegovih tekstova, ponudio da sam režira Cristovala Colona) sve više zaoštravati ton i uzvraćati protuudarce (primjerice, spominjanjem Krležina ratnoga komentara Barun Konrad kao pohvale austrijskoj soldatesci).

Iako je djelomice financiran komunističkim novcem, Plamen je u cjelini, posebno Krležini tekstovi, više prožet avangardističkom i anarhističkom retorikom nego discipliniranom boljševičkom ideologijom. (Uostalom, u razgovoru s Očakom K. potvrđuje da je u tom razdoblju intenzivno čitao svoju veliku zbirku anarhističke literature koju je otkupio od povratnika iz Rusije inženjera Žanka; 1982, 53) Neke događaje iznimno važne za povijest jugoslavenske ljevice potpuno je ignorirao, primjerice tzv. Kongres ujedinjenja u Beogradu 20-23. IV. 1919. na kojem je osnovana jedinstvena Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). K. je bio pozvan na taj kongres, ali nije otišao jer je bio »protiv stvaranja Ujedinjene partije, protiv takve jedinstvene partije u ujedinjenoj Karađorđevoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca«. (Očak, 1982, 63); oko toga se čak i sukobio s Cesarcem koji je o kongresu imao pozitivno mišljenje. Kako taj unutarnji sukob ne bi postao javan, dogovorili su se da kongres u Plamenu ne komentiraju.

U ljeto, 15. VII. 1919. uhićenje S. Miljuš kao prvi u nizu komunista optuženih da su u sprezi s madžarskom komunom pripremali oružani prevrat; među osumnjičenima bio je i suurednik Plamena Cesarec, koji se stoga sklonio najprije u Beograd, a potom u Beč i Prag. U strci koja je nastala pred samo uhićenje Miljuš je zamolio Krležu da u svojem stanu sakrije šest pušaka koje su bile pripremljene za dizanje ustanka u Zagrebu. K. je to i učinio premda je bio skeptičan prema mogućnosti dizanja ustanka smatrajući to »iluzornom pustolovinom« (Očak, 1982, 74). Policija je došla do podataka da je i Plamen primio novčanu pomoć madžarskih komunista te je pojačala pritisak na redakciju. K. je tvrdio (Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03) da je 15, posljednji broj Plamena, zaplijenjen zbog njegova teksta Eppur si muove (što prihvaća i Lasić), ali je Kapetanić, koji nije uspio ustanoviti postojanje službenog dokumenta o zapljeni, prema tom Krležinu iskazu skeptičan. Nekoliko dana nakon tiskanja 15. broja, 8. VIII. 1919. službenom zabranom je zaustavljeno daljnje izlaženje Plamena (u aktu o zabrani ne spominje se tekst Eppur si muove). Dok Lasić drži da je nakon zabrane K. dobio izgon iz Zagreba te je otišao u Požegu, Kapetanić tu epizodu rekonstruira drugačije: »Krleža odlazi u Selce, gdje se po vlastitom iskazu nalazio već ’polovinom augusta’, a potom, u rujnu, putuje u Požegu, odakle se nakon tamošnjeg hapšenja i kažnjavanja izgonom, sredinom mjeseca vraća u Zagreb.« (Kapetanić, 1995, 39)

Krležina emotivna veza s L. Kangrgom pretvara se u brak: 14. XI. 1919. vjenčali su se u crkvi sv. Blaža u Zagrebu (Krležin kum bio je književnik M. Begović); K. je u tom razdoblju bio podstanar kod glumice M. Mihičić.

U toj godini K. je tiskao zbirke Pjesme III. i Lirika, u Plamenu je objavio dramske tekstove Michelangelo Buonarroti i U predvečerje, novele Hodorlahomor Veliki i Veliki meštar sviju hulja te niz eseja i polemičkih tekstova. Najavljivao je, također, da će u obliku posebnog izdanja časopisa tiskati »domobranski historički roman u 4 dela«, ukupni opseg kojega bi trebao biti 50 tiskanih araka. U oglasu tiskanom na unutarnjoj stranici zadnjeg lista ovitka 13. broja Plamena obavijestio je čitatelje da će se prvi dio romana pod naslovom Hodna satnija pojaviti krajem srpnja 1919, ali taj se plan neće ostvariti.

Nakon zabrane Plamena K. nema književno glasilo u kojem bi tiskao literarne radove, cijelu sljedeću 1920. godinu neće objaviti nijedan književni tekst (roman Tri kavalira gospođice Melanije, iako kao godinu tiska nosi 1920, objavljenje zapravo tek 1922). K. se u tom razdoblju sve više angažira u radu Komunističke partije, vrlo često nastupa kao govornik na skupovima. U Krležinu Dnevniku, u onovremenom tisku i u policijskoj dokumentaciji dokumentirani su njegovi govori na Protestnoj skupštini protiv bijelog terora u Madžarskoj u Helios-kinu u Zagrebu 26. I. 1920, zatim na proslavi Lenjinove 50-godišnjice u Metropol-kinu 14. IV. 1920, govor na proslavi trogodišnjice ruske revolucije u Metropol-kinu 7. XI. 1920, govor u predizbornoj kampanji za Konstituantu 22. XI. 1920. u Metropol-kinu, nastup na predizbornoj skupštini HRSS 26. XI. u zagrebačkoj pivovari. K. sam spominje da je često nastupao i u Radničkom domu u Ilici 55. Govorio je i na skupovima u provinciji: u ožujku i travnju 1920. agitirao je na općinskim izborima u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju, u travnju je govorio i u Kostajnici. U toku proljeća 1920. predavao je i na partijskoj Socijalističkoj školi pri Oblasnom vijeću SRPJ(k) za Hrvatsku i Slavoniju, koju su polazili partijski aktivisti, uglavnom omladinci. Škola je bila smještena u Samostanskoj ulici, a nakon Obznane preselila se u Evangelističku školu u Gundulićevoj ulici; prema svjedočenju polaznika K. je i ondje predavao (Očak, 1982, 86).

Pred početak procesa komunistima uhićenima u »aferi Diamantstein«, K. je bio najavio javno predavanje u njihovu obranu, ali je ono policijski zabranjeno 4. III. 1920. Kad je otpočeo proces pred vojnim sudom K. je prisustvovao raspravi 26, 27, 29. i 30. III. 1920. te napisao izvještaj o suđenju (koje je završilo oslobađanjem optuženih) za Novu istinu.

U ljeto 1920. Bela Krleža je dobila posao namjesne učiteljice u Dugoj Rijeci gdje će mladi bračni par boraviti do ljeta 1921. K. je, međutim, zbog političke aktivnosti često dolazio u Zagreb, a povremeno su i njima dolazili zagrebački prijatelji, primjerice A. B. Šimić koji je u gostima ostao dulje vrijeme jer se u razdoblju izlaženja Plamena zbližio s Krležom (a K. mu je oprostio negativne kritike iz 1917).

Iz Duge Rijeke K. je 24. IX. novom ravnatelju Drame HNK I. Raiću poslao Galiciju. Dobio je odgovor od novog direktora kazališne administracije, svojeg protivnika J. Bacha, koji mu čestita na izvrsnom tekstu. Predstava se počela uvježbavati i trebala je 30. XII. 1920. biti izvedena u HNK; međutim, kako je taj dan proglašena Obznana o rasturanju, zatvaranju i zabrani djelatnosti svih organizacija, novina i druge štampe ili pojedinaca koji se bave komunističkom propagandom, predstava je sat prije premijere otkazana i nikad nije izvedena.

Ni nakon Obznane K. nije potpuno odustao od političke djelatnosti: odmah nakon njezina proglašenja, 31. XII. 1920, održanje u stanu Belinih roditelja sastanak istaknutih vođa komunističkog pokreta; Očak navodi i druge sastanke i aktivnosti u to vrijeme (1982, 98). Međutim, K. se u toku 1921. ipak više posvećuje literarnom radu. Već potkraj 1920. M. Ćurčin ga je pozvao na suradnju u novopokrenutom časopisu Nova Evropa; u toku 1921. surađivat će i u Savremeniku i Kritici rješavajući time djelomice krizu nedostatka časopisne tribine, koja ga je mučila nakon zabrane Plamena. God. 1921. objavljuje novo izdanje knjige Hrvatska rapsodija (izdavač Nova Evropa) znatno različito od Ćelapova iz 1918 (uz Hrvatsku rapsodiju ovdje se pojavljuju Smrt Franje Kadavera i Veliki meštar sviju hulja te Kratak životopis piščev umjesto Kraljeva i Cristovala Colona); u nakladi J. Čaklovića kao posebnu knjigu objavljuje Magyar királyi honvéd novelu. Kr. ug. domobransku novelu. Početkom godine radio je na romanu Leševi u nekoliko varijanti (napisao je najprije 217 stranica pa skratio na polovicu i naposljetku po vlastitim riječima stavio »sve ad acta«). Vjerojatno je u tom razdoblju završio rukopis Vražjeg otoka. U kolovozu u Novoj Evropi tiska i Ljude od papira, zapravo dio romana Tri kavalira gospođice Melanije koji će se pojaviti u svibnju 1922. u izdanju Matice hrvatske. K. je poslije više puta spominjao kako je ta verzija romana nezgrapnim purističkim intervencijama Matičina redaktora Mirka Petanjeka bitno oštećena na stilskom planu (počevši od naslova koji je izvorno glasio Tri kavaljera frajle Melanije), ali je Kapetanićeva ekspertiza pokazala da te redaktorske intervencije ipak nisu imale karakter kakav im je K. pripisivao.

K. je vrlo teško podnosio život u provinciji te se mladi par u ljeto 1921. vraća u Zagreb. Iako zbog Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi nije mogao intenzivno politički djelovati, ipak se pojavljuje na suđenju atentatoru A. Alijagiću i drugovima iskazujući tako svoje političke simpatije, također nastoji pomoći F. Ljuštini te ga smješta u bolnicu Milosrdne braće. U veljači 1922. zajedno s Đ. Cvijićem, A. Cesarcem i K. Horvatinom radi na pokretanju Borbe, glasila legalne Nezavisne radničke partije Jugoslavije. U toku 1922. zalaže se i za spašavanje Đ. Keroševića osuđenog na smrt zbog sudjelovanja u sukobu rudara i žandara; sa svojim beogradskim prijateljem D. Vasićem posjećuje u beogradskoj Glavnjači S. Stejića, atentatora na kralja Aleksandra te nagovara Ćurčina da se zauzme za atentatorovo pomilovanje u povodu kraljeve ženidbe. Kao istaknut komunistički aktivist bio je izvrgnut posebnoj kontroli policije; u jednom pismu Ćurčinu 1922. spominje policijsku premetačinu u kojoj su mu zaplijenili neka pisma i književne tekstove.

Uključuje se i u akciju za pomoć gladnima u Rusiji koju je inicirala Nova Evropa potkraj 1921, ali nezadovoljan Ćurčinovim političkim stavovima i načinom rada u Odboru za pomoć prestaje dolaziti na sjednice tog odbora. Unatoč nezadovoljstvu K. je još neko vrijeme nastavio suradnju s Novom Evropom, a nastavlja i aktivnosti u korist gladnih u Rusiji (držao je predavanja njima u korist 14. IV. 1922. u Zagrebu, a mjesec dana kasnije u Beogradu).

God. 1922. učlanjuje se u DHK s namjerom da pokrene redovito mjesečno izlaženje časopisa Savremenik i da osnuje sindikalno udruženje književnika. Iste godine nasljeđuje od tete Josipe Horvat Navratil (tete Pepe), koja je umrla 1921, trosobni stan u Kukovićevoj 28 i nešto novca čime rješava osnovne egzistencijalne probleme.

Prema Napomeni o »Hrvatskom bogu Marsu» (Književna republika, 1923, knj. I, br. 2-3) K. je potkraj 1921. i početkom 1922. pripremao za tisak roman Zeleni barjak, ali ga je lom ruke spriječio u tom naumu; potom je taj roman preradio u dramu Vučjak Begovićeva je Kritika, pak, najavljivala da će u toku 1922. izdati Krležin roman Poplava (Lasić pretpostavlja daje riječ o Vražjem otoku), ali ni to se neće ostvariti.

Osim Tri kavalira gospođice Melanije K. je u 1922. objavio i prvo izdanje zbirke Hrvatski bog Mars s četiri novele: Tri domobrana, Baraka Pet Be, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera (Kapetanić smatra da se knjiga pojavila već u prosincu 1921, iako na naslovnici stoji 1922). U Kritici (br. 3, 4, 5, 6) objavio je Galiciju uz koju je tiskana napomena da ona »pripada Krležinom velikom ratnom ciklusu ’Hrvatski bog Mars’«. U Kritici (br. 10-12) tiskana je i drama Adam i Eva, a u Srpskome književnom glasniku (br. 4, 5, 6, 7, 8) Golgota koja je 3. XI. 1922. doživjela i praizvedbu na sceni HNK u režiji B. Gavelle (za tu je dramu K. dobio prvu od svojih pet Demetrovih nagrada). Predstavu su gledali i članovi moskovskoga Hudožestvenog teatra, koji su tada gostovali u Zagrebu; bili su oduševljeni predstavom.

Krležini literarni uspjesi i njegov društveni angažman izazivali su niz pohvala, ali i oštrih kritika. Bivši prijatelj M. Radošević napada ga da se pretvorio u slavitelja habsburške dinastije, S. Tomašić pak da se od vulkanskog mladića pretvorio u lojalna građanina, zenitist Lj. Micić u nekoliko tekstova o njemu piše kao o lažnom ekspresionistu, provincijalnom piscu i hrvatskom nacionalistu, F. Ilešič ga karakterizira kao frankovca i boljševika, D. Bublić kao marksista, a M. Kus Nikolajev kao ratnog sadista i monomana. Na sve te napade iz 1921. i 1922. K. će početi odgovarati tek kad potkraj listopada 1923. pokrene svoj novi časopis Književnu republiku; pokretanje časopisa počeo je planirati mnogo prije pa je već u Borbi 11.1.1923. najavio skoro pojavljivanje prvog broja Ognja (već se i po imenu vidi da je časopis zamišljen u kontinuitetu s Plamenom).

U travnju 1923. K. je boravio u Dubrovniku gdje se susreo s Gjivom Supilom; od njega je dobio biografske podatke o bratu Franu, koji sve više Krležu zaokuplja kao tragična figura hrvatske politike. Budući da je u Dubrovnik tih dana trebala doći i jugoslavenska kraljica, Krležu je policija kao politički opasnu osobu protjerala iz Dubrovnika. Na putu u Dubrovnik zaustavio se u Mostaru gdje je susreo A. Šantića (o čemu će pisati 1924), čijim se pjesmama oduševljava za školovanja u Madžarskoj; sada ga je njegova isprazna jugonacionalistička retorika duboko razočarala.

U proljeće je A. Cesarec uhićen jer je putovao u SSSR bez putovnice. Tim povodom K. piše tekst Slučaj A. Cesarca (Nova Evropa, 1923, 16) apelirajući na javnost da se angažira u Cesarčevu oslobađanju jer je on bez putovnice putovao zato što mu je vlasti nisu htjele izdati, a u SSSR je morao putovati jer namjerava pisati knjigu o revoluciji. Demonstrativno napušta DHK, samo godinu dana nakon učlanjenja, jer se nije angažiralo u obrani svojega člana.

U kolovozu 1923. ugovorio je s tiskarom V. Vošickim iz Koprivnice, koji će tiskati i Književnu republiku, izdavanje svojih sabranih djela. Međutim, od planiranih 13 knjiga izišle su samo sredinom studenoga 1923. drama Vučjak (prethodno je objavljena u Savremeniku, 1923, 1, 2, 3, a na sceni HNK praizvedena 30. XII. 1923) i u travnju 1924. Novele.

Potkraj 1923. raskida prijateljstvo s A. B. Šimićem zbog njegove suradnje u Orkanu koji je Krležu napadao. Šimić je ipak 1923. Krleži predao tekst Maškarate i deklamacije kao svoj prilog za Književnu republiku, ali ga K. nije objavio uz ispriku da se izgubio. Međutim, objavio gaje nakon piščeve smrti 1925.

U toku 1923. surađivao je u Savremeniku, Novoj Evropi, Riječi, Omladinskoj borbi, Borbi i Književnoj republici. Uz ostale tekstove objavio je u tim glasilima i Bitku kod Bistrice Lesne, Vražji otok i In extremis.

Nakon Lenjinove smrti 21. I. 1924. K. je pokušao u Zagrebu organizirati komemorativni miting, ali nije dobio dozvolu policije. U Književnoj republici (knj. I, br. 5-6) priredio je veliki tematski blok o Lenjinu u sklopu kojega je objavljen i snimak Meštrovićeve skulpture Lenjina (nju je kipar poklonio Krleži, ali se potom izgubila).

God. 1924. zaokupljen je radom na Književnoj republici (čak su i sabrana djela u drugom planu, u sklopu njih objavljuje samo Novele, a Nakladni zavod Neva objavljuje kao zasebnu knjigu Vražji otok); osim uređivanja u svakom se broju pojavljuje i kao autor tekstova. Objavljuje književne tekstove (pjesme u prozi, novele U agoniji, Smrt Tome Bakrana, Vjetrovi nad provincijalnim gradom, Smrt bludnice Marije, veći broj eseja); međutim poseban odjek imaju njegovi politički eseji Deset krvavih godina i Balkanske impresije u kojima podvrgava oštroj kritici aktualnu jugoslavensku stvarnost.

Piše i velik broj polemičkih tekstova, nesmiljeno se ruga društvenim uglednicima, najčešće birajući one koji zastupaju monarhističke i integralističke stavove (V Dvorniković, J. Dučić, S. Parmačević, B. Popović, A. Šantić i dr.). Posebno se oštro obračunava s braćom Ivom i Lujom Vojnovićem (Lujo je u to vrijeme prokazan kao akter jedne špijunske afere): proziva ih kao simbole društvene hipokrizije, lažnog aristokratizma, klerikalizma i političkog udvorništva. Sustavno kritizira unitaristički ustroj Kraljevine SHS i velikosrpski hegemonizam. I u komunističkim krugovima sukobljava se sa zastupnicima unitarizma; njegov sastanak u ljeto 1924. sa Simom Markovićem, na kojem su raspravljali o nacionalnom pitanju u novoosnovanoj državi, završio je svađom.

Prema rekonstrukciji D. Kapetanića, K. je prvo od putovanja opisanih u knjizi Izlet u Rusiju realizirao već u lipnju 1924. Tada je, nakon kraćeg boravka u Beogradu (gdje je u stanu I. Sekulić prvi put susreo M. Ristića), otišao na put preko Beča i Drezdena u Berlin. Namjeravao je s delegacijom KPJ otići iz Berlina na V. kongres Kominterne koji se održavao u Moskvi 17. VI - 8. VII. 1924. Prema Očaku (1982, 131) K. je zapravo od KPJ dobio nalog da prenese kovčeg s partijskim materijalom, on je jedini mogao legalno, s urednom putovnicom, prijeći granicu, dok su drugi članovi delegacije (F. Filipović, V. Ćopić, T. Kaclerović, L. Stefanović i dr.), koji su bili kompromitirani pred policijom i nisu imali uredne dokumente, morali kod Maribora sići s vlaka i ilegalno ući u Austriju. Međutim, u Berlinu K. nije dobio sovjetsku vizu potrebnu za nastavak putovanja; ostali članovi delegacije nisu imali problema s vizama te su nastavili put, a K. se oko 20. lipnja vratio u Zagreb gdje je napisao putopisni esej Kriza u slikarstvu u kojem opisuje aktualne berlinske izložbe; pokazao je pritom iznimno poznavanje suvremene evropske likovne umjetnosti. Potom objavljuje i druge fragmente koji se odnose na taj dio putovanja.

Sredinom listopada u Zagrebu je s Gavrom Predojevićem organizirao javni zbor internacionalne radničke pomoći. Početkom prosinca odlazi u Beč gdje čeka da mu se srede dokumenti za put u Moskvu. Đ. Cvijić 16. XII. pismom intervenira kod F. Filipovića, delegata KPJ pri Kominterni, da učini sve kako bi se provela odluka CK KPJ po kojoj Krleži treba omogućiti odlazak u Moskvu. Potkraj prosinca ili početkom siječnja K. se vraća u Zagreb. Sredinom siječnja je, međutim, policija pretražila Krležin stan i oduzela mu putovnicu zbog sumnje da je on komunistički »specijalni kurir« koji šalje zajedničare i radićevce da održavaju nedopuštene veze s inozemstvom (u tom je razdoblju, naime, HRSS pristupila Seljačkoj internacionali).

U veljači je Krleži vraćena putovnica i on nakon kraćeg boravka na Kvarneru potkraj veljače ili početkom ožujka kreće u SSSR. Putovao je o vlastitom trošku, iako je Cvijić od Kominterne tražio da Krleži namiri troškove; zbog novčane oskudice u Moskvi je najprije petnaest dana stanovao u lošem hotelu, potom tražio pomoć od Balkanske komisije Kominterne (koju nije dobio), te naposljetku prihvatio poziv G. Barabaša (poznavao ga još od 1914. iz Zagreba), da se nastani u njegovu stanu. U Moskvi je ostao do kraja travnja. Prema V. Kaleziću (1975, 47) izvrsno je primljen: susreo se s Lunačarskim, ugledni redatelj Tairov ponudio mu je da će režirati Golgotu, ali K. nije ponudu prihvatio jer se nije složio s preinakom završetka drame. U razgovoru s Očakom spominje da je pod lažnim imenom Mirković sudjelovao u Krestinterni (Seljačkoj internacionali). K. tvrdi da mu je bilo predloženo i da ode u Kremlj Staljinu i informira ga o situaciji u Jugoslaviji, ali da to nije prihvatio kako ne bi »svoje drugove dovodio u nepriliku« (Očak, 1982, 138-139). Na povratku se u svibnju ponovo u Beču susreo s Barabašom, a u drugoj polovici svibnja (19. i 29. V 1925) bio je u Zagrebu na premijerama Michelangela Buonarrotija i Adama i Eve. Odmah po povratku uključuje se u pripremu sedmog broja Književne republike.

Angažira se i oko pomoći svojim prijateljima komunističkim liderima kojima se u tom trenutku sudi. Preko svoga prijatelja, liječnika L. Popovića, smješta V. Ćopića, upravo osuđena na tri i pol godine zatvora, u bolnicu Milosrdne braće. Također, potkraj svibnja ili početkom lipnja odlazi u Beograd gdje je 25. V. počelo suđenje M. Pijadi; tražio je dozvolu da prisustvuje suđenju, ali je nije dobio. O Moši Pijadi pisat će potom 22. II. 1926. u Obzoru.

O dojmovima s puta u Rusiju K. će u drugoj polovici 1925. održati više javnih predavanja, a poglavlja putopisa o SSSR-u tiskat će u Obzoru i Književnoj republici. Ti su tekstovi izazvali veliku pozornost javnosti i različite komentare; u prosincu 1925. je, primjerice, u Beogradu u kavani Moskva susreo Crnjanskoga koji ga je napao da piše hvalospjeve komunizmu te da je sovjetski plaćenik, iako je K. prikazao i neke negativne aspekte sovjetske stvarnosti.

U toku 1925. osim putopisnih tekstova K. je objavio i nove pjesme u Književnoj republici (knj. II, br. 6) te novelu Smrt Rikarda Harlekinija (br. 7). I dalje piše polemičke i parodične tekstove ironizirajući aktualne pojave u kulturnom i političkom životu. Posebnu pozornost posvećuje nekadašnjem prijatelju i komunističkom lideru M. Radoševiću portretirajući njegovu kontroverznu osobnost i nevjerojatne političke zaokrete, sukobljava se i s A. Kovačem koji je reagirajući na Noćni razgovor s Franom Supilom prozvao Krležu zbog hrvatskog nacionalizma i austrofilije. K. nastavlja i polemiku s L. Vojnovićem, ruga se S. Panduroviću, I. Vojnoviću. Potkraj 1925. otpočinje polemiku protiv M. Ćurčina; kao povod poslužio je Ćurčinov spor s Lj. Babićem o autorskim pravima na grafička rješenja, ali se u pozadini skrivalo političko neslaganje i dugotrajna Krležina frustracija zbog pretjeranih Ćurčinovih intervencija u tekstovima koje je K. objavljivao u Novoj Evropi. Polemika će se protegnuti na cijelu prvu polovicu 1926, a K. će se posebno okomiti na Ćurčinove političke nazore zamjerajući mu dvoličnost jer s jedne strane surađuje s ljevičarima i zagovara socijalnu pravdu, a s druge podilazi režimskim političarima i surađuje s reprezentantima financijske oligarhije; u biti je velikosrpski orijentiran jugoslavenski unitarist.

U 1926. vodi i brojne druge polemike (M. Marjanović, D. Domjanić, L. Žimbrek, M. D. Gjurić, O. Iveković, I. Vojnović i dr.). Sukobljava se i sa S. Radićem koji je u govoru prije predstave Gogoljeva Revizora u HNK ističući Gogoljev pristup seljaštvu kao pravi, napao način kako K. piše o seljacima. K. je pak u Književnoj republici najoštrije osudio Radićev ulazak u vladu kao primjer političke prevrtljivosti i oportunizma (O Stjepanu Radiću, knj. III, br. 1; Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće, knj. III, br. 6); posebno ga napada jer je u svojstvu ministra prosvjete umirovio V. Nazora (Zašto je Vladimir Nazor umirovljen?, knj. III, br. 3). U toku 1925. i 1926. Krležin prijatelj i mentor iz mladih dana J. Benešić bio je izložen napadima tiska zbog lošeg financijskog upravljanja kazalištem i slabe repertoarne politike. K. se tekstom Hajka protiv Julija Benešića u Književnoj republici (1926, knj. III, br. 2) uključuje i u tu polemiku na Benešićevoj strani.

U tom razdoblju K. upoznaje mladog slikara K. Hegedušića (nećaka K. Horvatina); između njih će se razviti dugotrajno prijateljstvo i umjetnička suradnja.

U toku 1926. K. je objavio knjigu Izlet u Rusiju u izdanju Narodne knjižnice i 2. izdanje Pjesama I. (kako je to izdanje izišlo u nakladi Vošickog, Lasić drži da je posrijedi treća knjiga sabranih djela, ali Kapetanić smatra da ta knjiga nije povezana sa sabranim djelima). Uz tridesetak eseja o različitim temama te polemičkih tekstova objavio je i novelu U magli.

Iako je Književna republika imala prilično veliku nakladu (do 4000 primjeraka), neprekidno se suočavala s financijskim problemima; K. je stalno apelirao na pretplatnike da podmire svoja dugovanja. Pokazalo se da Vošicki kao tiskar i nakladnik ne može servisirati časopis, dugovi su se gomilali. Stoga 1926. K. prekida poslovne veze s Vošickim. Isprva početkom 1926. pomišlja i na likvidaciju časopisa, a potom ipak donosi odluku da samostalno kao jedini vlasnik nastavi izlaženje te objavljuje 1926. šest brojeva u smanjenom formatu. Za 1927. bio je planirao povratak na mjesečni ritam izlaženja, namjeravao je početkom te godine organizirati propagandističku turneju s predavanjima (neka je predavanja i održao) nadajući se da će tako utjecati na povećanje naklade i regularniji pritok novca. Međutim, unatoč svim naporima, nije uspio izbjeći novčane nedaće pa je do srpnja 1927. izdao samo brojeve 1, 2 i 3-4. U ljeto 1927. Kraljevsko državno odvjetništvo zabranilo je dvobroj 3-4 zbog priloga J. Libedinskog i A. Cilige s obrazloženjem da je »posredno, vršenjem komunističke propagande, pozivao građane da silom mijenjaju Ustav i zemaljske zakone«. Premda je na sudu u studenom donesena oslobađajuća presuda, K. zbog svih problema odustaje od daljnjeg tiskanja časopisa, te se on gasi nakon nepune četiri godine izlaženja.

Godine 1927. K. nije objavio nijednu knjigu, a u svojoj Književnoj republici objavio je više eseja (među kojima i O njemačkom slikaru Georgu Grosu, Francisco José Goya y Lucientes, O Marselu Prustu, Lirika Ljube Wiesnera). Napisao je i petnaestak polemičkih tekstova i parodijskih komentara.

K. najvjerojatnije već potkraj 1927. počinje pisati dramu U agoniji; završava je početkom 1928. i tiska u Hrvatskoj reviji (1-2). Na sceni osječkoga kazališta 12. IV. 1928. održao je predavanje o vlastitome dramskom radu kritički se osvrnuvši na svoje dramske početke i najavljujući svoju novu dramsku fazu. Praizvedba drame održana je 14. IV. 1928. u zagrebačkom HNK u režiji A. Verlija. U toku 1928. izići će iz tiska i druga drama glembajevskog ciklusa Gospoda Glembajevi kao 56. knjiga Redovitih izdanja DHK.

Te je godine K. objavio više novela (Barunica Castelli-Glembayeva; Hiljadu i jedna smrt; Glembajevi; Glembajevi II. Generalica Warronigg-Glembay; Ljubav Marcela Faber-Fabriczyja za gospođicu Lauru Warroniggovu); tiskao je i nekoliko pjesama.

Istodobno s radom na novelama i dramama glembajevskog ciklusa K. piše i političke eseje u kojima se uglavnom bavi povijesnim akterima jugoslavenskog ujedinjenja promišljajući neprekidno prirodu hrvatsko-srpskih odnosa te aktualnu političku situaciju i njezine uzroke (Slom Frana Supila, O Ivanu Meštroviću). Piše predgovor knjizi beogradskog odvjetnika i publicista Rajka Jovanovića Glavnjača kao sistem. Nakon atentata na S. Radića objavljuje u Književniku (br. 6) nekrološki intoniran tekst Stjepan Radić. 8. VIII. 1928, u kojem su suspregnute nekadašnje ironijske invektive, a politička figura S. Radića, s njegovom karizmom neprijepornoga hrvatskog lidera, sagledana u kompleksnosti uloge u povijesnim zbivanjima.

Prema iskazu danom Očaku (1982,168-171) u toku 1928. aktivno sudjeluje i u radu Komunističke partije, član je partijske organizacije u tvornici kartonaže Rožankovskog na Savskoj cesti. U istoj je organizaciji bila i žena J. Broza, P. Bjelousova Broz. Kad je Broz osuđen u studenom 1928. u »bombaškom procesu«, K. je sudjelovao u njezinu prebacivanju u SSSR jer joj je prijetilo hapšenje.

Početak 1929. protječe u znaku proglašenja šestojanuarske diktature i pojačane policijske represije. Na to CK KPJ objavljuje proglas kojim poziva radnike i seljake na oružanu revolucionarnu borbu protiv »krvavog apsolutističkog režima«. Partijsko rukovodstvo organizira i lijeve hrvatske intelektualce da protestiraju protiv diktature. K. se, međutim, s time nije složio smatrajući takav korak nepromišljenim, samo bi ugledne ljevičare izložio represiji, a stvarni bi učinak bio neznatan. Zbog takvog su se njegova stava i ostali intelektualci, isprva spremni da prihvate partijsku inicijativu, povukli. K. je ipak bio uhićen 17. VI. 1929. zbog »komunističke propagande«; po Krležinoj verziji saslušavao ga je sam šef zagrebačke policije J. Bedeković (upozorio gaje da dobro pripazi na svoje ponašanje jer je prilikom premetačine u njegovu stanu pronađen kompromitantan materijal koji je ostavio V. Ćopić), potom je nekoliko dana odležao u samici, a zatim je oslobođen (Očak, 1982, 178). Prema pisanju listova Večeri Vreme pušten je na slobodu već dan nakon uhićenja.

Na umjetničkom planu 1929. najvažniji je događaj praizvedba Gospode Glembajevih 14. II. u HNK u režiji A. Verlija (uz D. Dujšina u ulozi Leonea u ulozi barunice Castelli-Glembay pojavljuje se B. Krleža, koja nakon te uloge postaje stalnom članicom HNK); ubrzo zatim, u svibnju, B. Gavella će istu dramu (s B. Krležom kao gošćom) režirati u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Budući da nema svojeg časopisa, K. se suradnički vezuje za Književnik i Matičinu Hrvatsku reviju u kojima je objavio veći broj priloga. U toku 1929. uglavnom je objavljivao novele iz glembajevskog ciklusa (Sprovod u Teresienburgu /Događaj iz života generalice Olge Warronigg-Glembay/, Glembajevi, Dobrotvori. Barunica Castelli-Glembay godine 1917. kao ratna dobrotvorka, Kako je doktor Gregor prvi put u životu susreo Nečastivoga, Svadba velikog župana Klanfara, Karijera viteza Olivera Urbana). U Književniku je u studenome tiskao ulomak iz prvog čina Lede na kojoj radi 1929. Objavio je i nekoliko eseja, među njima i O patru dominikancu Jurju Križaniću. 1616-1683. naznačujući time temu koja će ga snažno zaokupljati 30-ih godina kad bude planirao roman i dramu o Križaniću.

K. je na kreativnom vrhuncu, doživljava i brojna priznanja (za Gospodu Glembajeve dobio je i petu Demetrovu nagradu), stalno je u središtu pažnje javnosti, ali vrlo su brojni i glasovi osporavanja koji ne dolaze samo iz kruga ideoloških protivnika okupljenih oko katoličkih glasila (M. Ujević će čak u Hrvatskoj straži napisati kako »Krleži treba začepiti usta«) već i iz krugova liberalne, građanske novinske kritike (R. Maixner, J. Horvat, K. Mesarić) pa čak i socijaldemokratske Socijalne misli (S. Tomašić).

K. je osjetio potrebu da svojim brojnim kritičarima odgovori. Učinio je to u veljači 1930. u članku Pro domo sua (Književnik, br. 2) osvrnuvši se na pisce negativnih kritika Gospode Glembajevih, ali i na zahtjev Kluba hrvatskih pisaca iz Osijeka te na pisanje V. Koraća o aferi Diamantstein. Književniku je ponudio i polemički tekst o Maixneru i Horvatu, ali ga uredništvo nije prihvatilo. K. je očito potom pokušao naći novi časopis koji bi mu bio ideološki blizak (jer ugledna Matičina Hrvatska revija u kojoj također surađuje ni u tom razdoblju, prije zaokreta udesno, ipak nije primjerena njegovim ljevičarskim nazorima); pregovarao je s urednikom Socijalne misli B. Adžijom, ali do sporazuma o suradnji nije došlo jer je K. zahtijevao da se neki redoviti suradnici poput Tomašića uklone iz časopisa; te Krležine zahtjeve Adžija je ogorčeno komentirao u članku Gosp. Miroslav Krleža (Socijalna misao, 1930, 2). Osjećajući potrebu da javno odgovori svojim kritičarima, K. je održao predavanje pred oko 800 slušatelja u Glazbenom zavodu na kojem je čitao ulomke odbijenog teksta. Predavanje je imalo velik odjek i još je više polariziralo mišljenja o Krleži u javnosti. U toj atmosferi održana je 14. IV. 1930. premijera Lede (u režiji I. Raića), o kojoj je također objavljen niz negativnih kritika, u čemu su prednjačili Tomašić i Maixner.

Budući da nije mogao objaviti svoj polemički tekst, K. je počeo razmišljati o mogućnosti da analizama djela Maixnera i Horvata doda analizu Tomašićevih tekstova i dva uvodna teksta te to objavi kao knjigu u vlastitoj nakladi; zvala bi se Tri urednika. Studija o našoj književnoj kritici. Knjiga se već počela tiskati u tiskari Vošickoga u Koprivnici i trebala se pojaviti uoči premijere Lede, ali je K. ipak odustao od nje i obustavio tiskanje.

Potkraj godine obnavlja suradnju s Književnikom te u tri završna broja godišta objavljuje čak četiri teksta: O našoj književnoj kritici (br. 10), Slučaj gospodina Rudolfa Meixnera (br. 11), Nekoliko rečenica gospodina Stanka Tomašića (br. 12) i O pameti gospodina Rudolfa Ivanovića Meixnera (br. 12). Ti tekstovi iz Književnika, znatno izmijenjeni i dopunjeni, činit će osnovu polemičke knjige Moj obračun s njima koju će K. objaviti u vlastitoj nakladi u siječnju 1932.

Osim tih polemičkih tekstova, K. je u toku 1930. objavio u Književniku i novelu Klanfar na Varadijevu; u Hrvatskoj reviji najavio je roman Povratak Filipa Latinovicza tiskanjem ulomka Bobočka, a tiskanjem triju novih pjesama i skori izlazak zbirke pjesama; u tom časopisu je tiskao i eseje Madžarski lirik Andrija Ady i Lirika Rainera Marije Rilkea.

Početkom 1931. K. dolazi u Beograd; tom prigodom daje intervju listu Vreme (izići će 25.1. 1931. pod naslovom Poznati zagrebački književnik g. Miroslav Krleža u Beogradu); već u podnaslovu intervjua spominje se da K. u Beogradu izdaje novi roman i dramu. Budući da je u to vrijeme u Nolitu najavljen roman Gnjile naranče, očito je K. pregovarao s P. Bihaljijem o izdavanju Povratka Filipa Latinovicza na kojem radi (o tome svjedoče i istraživanja V. Kalezića, koji u neuspjehu dogovora Krleže i Bihaljija vidi i uzrok dijela animoziteta koji će se stvoriti u potonjem sukobu na ljevici ( → SUKOB NA LJEVICI). Što se tiče drame može se detektirati da je posrijedi U agoniji, koja će se nekoliko mjeseci nakon objavljivanja intervjua pojaviti u izdanju Srpske književne zadruge. Osim knjiga spomenutih u podnaslovu K. spominje i skoro tiskanje zbirke pjesama (početkom proljeća doista je u izdanju G. Kona objavljena Knjiga pjesama). Uz to spominje i esej o Rilkeu (objavljen u Hrvatskoj reviji 1930, 11 i 12), zatim O Kranjčevićevoj lirici (bit će tiskan u Hrvatskoj reviji 1931, 3); najavljuje također i esej o Matoševim polemikama koji nikad nije objavljen (vjerojatno je mislio na tekst što ga je planirao za buduće izdanje polemičke knjige o svojem sukobu s kazališnom kritikom koju također spominje u intervjuu).

Osim spomenutih knjiga i časopisnih priloga objavio je početkom 1931. u Hrvatskoj reviji Srpskom književnom glasniku i Savremeniku pjesme koje će uskoro potom izići u Knjizi pjesama. I nakon izlaska te knjige piše pjesme koje će u drugoj polovici godine tiskati u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kolu i Srpskom književnom glasniku. Esej O nemirima današnje njemačke lirike popraćen Krležinim prijevodima njemačkih pjesnika objavljen je u Hrvatskoj reviji, a drama Leda u Savremeniku. Objavio je i eseje O Vladimiru Beciću i Jerolim Miše.

U veljači 1931. ponovo je u Beogradu: moli svojeg starog prijatelja D. Vasića (koji je u međuvremenu zaboravio svoju nekadašnju naklonost lijevim idejama i postao uspješan advokat s dobrim vezama u dvorskim krugovima) te ga zamolio da preko svojih političkih veza pokuša osloboditi Đ. Cvijića iz zatvora. Vasić je uspješno intervenirao kod predsjednika vlade generala P. Živkovića: Cvijić je pušten na slobodu. Unatoč tomu, političke razlike utjecale su da se prijateljstvo Krleže i Vasića utrne (kako K. precizira u Dnevniku: definitivno u razdoblju pojave časopisa Danas).

Ljeto 1931. K. provodi u Krapinskim toplicama jer ga muči išijas. U ranu jesen namjerava putovati u Prag gdje mu izlazi novi češki prijevod Hrvatskog boga Marsa, te u Brno gdje je zakazana premijera Gospode Glembajevih, ali put mora odgoditi za prosinac jer mu vlasti ne žele dati putovnicu. Po Očaku (1982, 187) glavni razlog odugovlačenja bila je informacija kojom je policija raspolagala: da je u sovjetskoj Literarnoj enciklopediji te godine objavljena biografija M. Krleže u kojoj je on predstavljen kao veliki komunistički književnik, između ostalog i član Međunarodnog biroa revolucionarne književnosti. K. se izravno obratio banu Savske banovine Stanoju Mihaldžiću i nakon te intervencije dobio putovnicu.

U prosincu se uputio u Brno gdje je u to vrijeme radio Gavella; ondje će ostati od 15. XII. 1931. do 10. I. 1932. Prema Lasićevoj rekonstrukciji (1982, 224) potom putuje u Prag. Iz Praga obavještava Benešića u Varšavi daje završio preradbu Galicije - zvat će se Kroatenlager; također dovršava i roman (Povratak Filipa Latinovicza) za Minervu. Za boravka u Pragu sastaje se, prema pisanju Očaka (1982, 189), po nalogu KPJ sa S. Pribićevićem, nagovarajući ga da pođe u Moskvu. Kako bi se mogao bolje koncentrirati na završavanje romana, odlazi 19. siječnja u okolicu Praga, u Zbraslav, gdje ostaje do 9. II, kad se vraća u Prag. Ponovo kreće na put 16. II, u Varšavu stiže 17. II. i ostaje do 31. V. 1932. Vrijeme uglavnom provodi u društvu s J. Benešićem, koji je u Varšavi delegat jugoslavenskog ministarstva prosvjete. Upoznaje poljsku književnicu Z. Nałkowsku s kojom sklapa blisko, prema njezinim dnevničkim zapisima vjerojatno i sentimentalno, prijateljstvo. Prema mišljenju M. Vaupotića za posjeta Poljskoj začela se ideja o romanu Banket u Blitvi (1974, 399).

Na put u Čehoslovačku i Poljsku K. je zapravo krenuo s namjerom da dobije sovjetsku vizu i odatle ode u Moskvu. Lasić pretpostavlja da je »želio sudjelovati u rješavanju aktualnih i bitnih problema KPJ« (1982, 229). Međutim, dokumenti govore (N. Seferović, Beleške uz Keršovanijevu skicu za studiju o Miroslavu Krleži, Forum, 1971, 5-6) da se K. nije bavio samo općim pitanjima komunističkog pokreta i problemima Partije u Jugoslaviji, već da se u toku 1932. sa sekretarom KPJ M. Gorkićem (Josipom Čižinskim) dogovarao o pisanju knjige protiv vojnofašističke diktature u Jugoslaviji; K. bi prema tom dogovoru napisao i veliki socijalni roman, a držao bi i niz predavanja u Evropi i Americi. Za uzvrat bi Kominterna morala financijski poduprijeti njega i njegovu aktivnost.

Ne dočekavši rusku vizu, iz Varšave 1. VI. kreće u Beč, a iz Beča 8. VI. odlazi u Pariz gdje ostaje tri mjeseca. Čini se da je ondje namjeravao ustanoviti kakve su mogućnosti za pokretanje međunarodnog časopisa koji bi imao uredništvo u Parizu i okupljao lijeve pisce iz cijele Evrope, a financirala bi ga Kominterna (Očak, 1982, 187-195). Tu se ponovo susreće sa S. Pribićevićem, komentiraju događaje u Jugoslaviji. Pribićević pokazuje Krleži rukopis svoje knjige o diktaturi kralja Aleksandra i na Krležin nagovor unosi podatke o Solunskom procesu.

U rujnu se vraća u Zagreb gdje upravo počinju izlaziti njegova sabrana djela (planirana u 18 knjiga) u izdanju Minerve. U toku 1932. objavljene su u sklopu tih djela četiri knjige: Glembajevi, Povratak Filipa Latinovicza, Eseji. Knjiga prva, Knjiga lirike.

U siječnju 1933. izlazi novi svezak sabranih djela: Hrvatski bog Mars, a u ožujku Hiljadu i jedna smrt. Na Hiljadu i jednu smrt Državno tužilaštvo je reagiralo zabranom jer se u njoj vrijeđa monarhija. Policija provaljuje i u prostorije izdavača i vrši pritisak na vlasnika da obustavi izdavanje Krležinih djela. Unatoč tim prijetnjama izdavač će u toku 1933. izdati još dvije knjige: Simfonije i Legende, ali će u 1934. nakon devetog sveska, knjige U logoru. Vučjak (Dvije drame), ipak zbog pritisaka zaustaviti izdanje.

Vrativši se iz Pariza ujesen 1932, K. je ponovo suočen s činjenicom da nema časopisa u kojem bi mogao trajnije surađivati, utoliko više što Hrvatsku reviju sve više preuzimaju desničari koji nastoje eliminirati Krležinu suradnju. Nagovara V Bogdanova da pokrene časopis Savremena stvarnost. Časopis će izlaziti u prvoj polovici 1933 (potpisivat će ga kao urednici B. Drašković i K. Hegedušić). K. je u njemu objavio nekoliko važnih tekstova (Moja ratna lirika, Hrvatska smotra, Evropa danas).

U travnju 1933. K. namjerava održati u Glazbenom zavodu novo predavanje o temi Kamo ide hrvatska književnost?; predavanje je oglašeno za 12. IV. Međutim, ubrzo se pojavio i plakat u kojem »Odbor zagrebačkog građanstva« (iza tog naziva skrivaju se nacionalni i katolički intelektualci okupljeni oko Hrvatske straže i Matice hrvatske) poziva Zagrepčane da dođu u Glazbeni zavod i prosvjeduju protiv Krleže koji sramoti hrvatsku kulturu. Dan nakon tog plakata pojavio se i treći koji osuđuje akciju Odbora zagrebačkog građanstva i poziva na zaštitu Krleže kao »najboljeg današnjeg predstavnika hrvatske književnosti« (taj plakat potpisala su trideset tri ugledna hrvatska intelektualca). Međutim, policija je naposljetku predavanje zabranila.

Nekoliko dana nakon otkazanog predavanja iz tiska izlazi Krležin Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića koji će uzburkati duhove, ovaj put na ljevici. Premda u Krleži ljevica vidi svojega najvećeg pisca (iznimno važnog posebno zbog njegova utjecaja na omladinu), već je pojava Knjige pjesama i Povratka Filipa Latinovicza unijela sumnje u njegovu ideološku pravovjernost; komunističkoj ljevici smetala je Krležina obuzetost propitivanjem ljudske intime, likovima koji ne vjeruju u smisao kolektivne socijalne akcije iako uočavaju moralnu trulež građanskog društva; zabrinuo ih je nedostatak revolucionarnog optimizma, zatim i modernistička, proustovska narativna tehnika u romanu.

Predgovorom je K. izravno rekao da ne vjeruje u normativnu poetiku socijalne umjetnosti, da ljepota posjeduje metafizičku i transhistorijsku dimenziju; pitanje umjetnosti i ljepote ne može se dokučiti jednostavnim istinama koje nude ljevica i desnica. Obraćajući se zagovornicima socijalne literature koji se »titraju frazama dijalektičkog materijalizma, pod maskom fiktivnog artističkog ljevičarstva«, optužuje ih da samo kompromitiraju umjetnost. Uslijedio je oštar odgovor Bogomira Hermanna Quo vadis, Krleža? (Kultura, 1933, 4) u kojem je K. optužen da je skrenuo udesno. Iza Hermanna je stajala snažna struja lijevog pokreta (V. Kalezić izravne inspiratore vidi u ljevičarima oko izdavačke kuće Nolit). Međutim, sam partijski vrh pokušao je smiriti sukob te je u sljedećem broju Kulture objavljeno Pismo redakciji ’Grupe čitatelja socijalne literature’ što ga je po partijskoj direktivi sastavila posebna komisija u kojoj su među ostalima bili i Bogdanov i Cesarec (o važnosti tog slučaja govori činjenica da se u formuliranje pisma uključio i politički sekretar KPJ M. Gorkić). Oni su upozorili Hermanna da je članak, iako su neke njegove primjedbe opravdane, u cjelini »nepravilan« i »štetan«.

Grupa oko Kulture prihvatila je inicijativu da se sukob prekine, ali K. je bio duboko ogorčen. Nisu ga umirili ni brojni partijski pregovarači, a ni ponuda Kulture da napiše odgovor Hermannu.

Istodobno s napadima s ljevice Krležu napadaju i s desnice: na stranicama Hrvatske straže i novopokrenute Hrvatske smotre neprekidno se objavljuju tekstovi protiv njega. U Hrvatskoj reviji (1933, 7) predsjednik Matice hrvatske F. Lukas tiska teorijsko-programatski tekst Ruski komunizam spram nacionalnog principa u kojem govori o nespojivosti komunizma s nacionalizmom te drži kako u Matičinim izdanjima više ne bi smjelo biti mjesta za Krležu. Cesarec zbog toga demonstrativno daje ostavku na članstvo u upravnom odboru Matice hrvatske.

Nakon utrnuća Savremene stvarnosti K. je ponovo bez časopisa; očito je da su se i planovi o pokretanju međunarodnoga glasila izjalovili. Stoga odlazi u Beograd i pregovara sa skupinom beogradskih prijatelja o pokretanju novog časopisa. Budući da je njegova inicijativa imala povoljan odjek, jesen 1933. uglavnom provodi u Beogradu osiguravajući kredite, pregovarajući s tiskarama, dogovarajući se sa suradnicima; prostor za redakciju pronalazi u ulici Zmaja od Noćaja 10. Nadao se da će u studenom 1933. izići prvi broj, ali je obolio od gripe i išijasa i morao se privremeno vratiti u Zagreb.

Prvi broj Danasa izišao je 1. I. 1934. a osim suurednika Krleže i M. Bogdanovića najužu suradničku ekipu koja se redovito okupljala u prostorijama uredništva činili su M. Ristić, V. Bogdanov, V. Masleša, V. Srzentić, A. Cesarec, P. Dobrović, K. Hegedušić. Časopis je bio dobro grafički dizajniran, s visokom kvalitetom priloga. Imao je veliku nakladu (3000-3500 primjeraka), čitao se u cijeloj Jugoslaviji, osobito u Beogradu i Zagrebu tako da gotovo nije bilo remitende. Međutim, izišlo je samo pet brojeva jer je svibanjski broj najprije odbijen na predcenzuri a potom policijski zaplijenjen i definitivno zabranjen.

U samo pet brojeva K. je objavio čak tridesetak raznovrsnih priloga: pjesama, dramskih fragmenata (prvi čin drame U logoru), eseja, polemičkih tekstova, putopisnih fragmenata. Tome treba dodati i mnoštvo kraćih leksikografskih glosa u Indeksu. Registru i tumaču imena, knjiga, događaja, pojava i pojmova pomenutih u prvoj knjizi. Posebno je važan esej Nekoliko riječi o Heinrichu Kleistu u kojem objašnjava kako on shvaća socijalnu umjetnost, oslobođenu reduktivnih normi i nagovješćuje svoje Balade Petrice Kerempuha kao izraz takvog shvaćanja socijalne umjetnosti.

Unatoč nagovaranjima iz samog vrha KPJ, K. nije odustao od sukoba sa svojim protivnicima na ljevici. Za njih je bilo posebno uvredljivo što ih je u tekstu Najnovija anatema moje malenkosti (Danas, 1934, 1) strpao u isti koš s desničarima iz Hrvatske straže i Matice hrvatske. Izazvani Krležinim pisanjem, ali i tekstovima M. Ristića i V. Bogdanova, zagovornici socijalne literature uzvraćaju u zagrebačkom Književniku.

Ponovno intervenira KPJ zahtijevajući smirivanje sukoba. U misiju izmirivanja uključuje se i J. Broz ubrzo nakon izlaska iz zatvora u ožujku 1934. U kolovozu 1934. u Beču je održana posebna sjednica CK KPJ na kojoj se raspravljalo o stanju u kulturi i sukobima lijevih književnika.

U toku 1934. K. je zaokupljen temom J. Križanića, želio je njegovu biografiju uobličiti u velikom povijesnom romanu ili u drami; roman je bio najavljen još 1932. u oglasu za Minervina sabrana djela a drama u repertoaru HNK za sezonu 1934/35, ali ta je tema ostala nerealizirana.

U siječnju 1935. K. najavljuje u izdanju Biblioteke aktuelnih knjiga tri nove knjige: Evropa danas, Banket u Blitvi i Knjiga proze. U izdanju tog izdavača izići će, međutim, u veljači 1935. samo Evropa danas u kojoj su uglavnom sabrani Krležini tekstovi iz časopisa Danas. Te godine K. nije tiskao nove tekstove, radio je očito na rukopisima (prije svega Banketa u Blitvi) koji će se pojaviti sljedećih godina.

God. 1935. K. se ponovo angažira. Nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. mijenja se politička klima u zemlji: 1935. raspisani su izbori. KPJ inicira osnivanje jedinstvene radničke partije koja bi trebala biti osnovom široke Narodne fronte. U Zagrebu je osnovan Inicijativni odbor za stvaranje jedinstvene radničke partije, a K. je planom KPJ bio predviđen za predsjednika tog odbora. On se međutim s time nije složio jer nije želio prihvatiti ideju o suradnji sa socijaldemokratima koji su se kompromitirali služenjem monarhističkom režimu (i s kojima se proteklih godina žestoko sukobljava). S druge strane smatrao je da bi sastavljanje posebne liste s nizom imena istaknutih građana koji pripadaju ljevici ili je simpatiziraju značilo izlaganje tih ljudi policijskom pritisku. Na sjednici koja je održana u Krležinu stanu (bili su prisutni i istaknuti komunistički vođe Adžija, Kraš, Špoljarić) prevladao je Krležin stav da se ne ide na izbore s posebnom listom. Krležino odbijanje suradnje izazvalo je nepovoljan odjek u vrhu KPJ, a posebno su kritizirani i rukovodioci koji su podlegli njegovu utjecaju.

K. je tada napisao opširan tekst, poslije nazvan Teze za jednu diskusiju iz godine 1935 (tiskan tek 1953. u Novoj misli, 7) u kojem opširno analizira povijesne uzroke situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod u trenutku izbora, aktualnu situaciju i odnose političkih snaga, te (ne)mogućnost suradnje sa socijaldemokratima. Prema M. Ivekoviću (1970, I, 337-338) taj je tekst u zagrebačkim lijevim krugovima izazvao žive rasprave.

Potkraj 1935. Krležini se sele iz stana u ulici Kraljice Marije 32 (bivša Kukovićeva 28) u Mihanovićevu 16, a već na početku 1937. preselit će se u Radišinu 14, gdje će ostati punih deset godina.

God. 1936. protekla je u znaku pojave Balada Petrice Kerempuha: najprije u ljeto izlazi izbor balada u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8), a potom Akademska založba u Ljubljani objavljuje i cijelu zbirku. Iako je, prema svjedočenjima prijatelja, Balade napisao u razmjerno kratkom vremenu, godinama je proučavao stare kajkavske tekstove koji će mu poslužiti kao osnova kajkavskog jezičnog amalgama u kojem su one ispjevane.

Potkraj 1936. u Našem kalendaru objavio je tekst O tendenciji u umjetnosti ponavljajući osnovne ideje iz Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, signalizirajući jasno svojim protivnicima na ljevici da ne odustaje od svojih bitnih stavova.

U siječnju 1937. K. putuje najprije u Osijek na premijeru drame U logoru (12.1), a tjedan dana potom gost je i kazališta u Skoplju, gdje također pripremaju tu dramu.

U memoarskom tekstu Titov povratak godine 1937. K. opisuje susret s J. Brozom u ranu jesen 1937, ali prema Hronologiji tiskanoj uz Titova sabrana djela susret se odigrao vjerojatno potkraj veljače ili početkom ožujka; osim toga Broz se vratio nakon nepune tri godine izbivanja iz zemlje, a ne devet kako spominje K. (koji čak previđa i svoj razgovor s Titom u proljeće 1934). Budući daje tekst pisan u povodu Titova šezdesetog rođendana, Broz je prikazan poetizirano, a sadržaj je razgovora ovlašno naznačen: razgovor se »kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok, kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još o koječem«. Ipak, može se zaključiti da se razgovaralo o povijesnim okolnostima nastanka Jugoslavije, o zelenokaderaškim pobunama, o odnosu prema socijaldemokratima, o nacionalnom pitanju te o aktualnoj političkoj situaciji. K. naznačuje da se razgovaralo i o galeriji mrtvih znanaca stradalih u političkim brodolomima (misleći očito na svoje prijatelje stradale u staljinskim čistkama). Međutim, u izvještaju koji je uputio Kominterni 14. IV. 1937. Broz, objašnjavajući povod svojih pregovora s Krležom i konačan ishod, znatno je manje poetičan: »On je nakon toga što sam mu objasnio da mi organiziramo čitav novi sistem rada rukovodstva pristao da surađuje, ali kod njega se još uvijek opaža ona stara bolest da za koga god pitaš, on ne valja«.

Potkraj 1937. K. surađuje u kratkotrajnom Novom listu, koji je bio pod kontrolom KPJ, a nakon samo sedam brojeva obustavljen je zbog stalnih pritisaka cenzure i zapljena naklade. Tu je objavio tri kraća članka, ali je u Dijalektičkom antibarbarusu i potonjim razgovorima isticao da su mu neki tekstovi u kojima je komentirao španjolski građanski rat zbog cenzure izbačeni iz sloga (posebno je spominjao tekst Seviljska madona).

Lipanj i srpanj 1937. K. provodi u Italiji; u kolovozu je u Zagrebu: odlazi Mačeku u Kupinec ne bi li ga privolio da potpiše peticiju javnih i kulturnih radnika protiv načina kako je ugušena pobuna kažnjenika u Lepoglavi.

Sredinom 1937. Biblioteka nezavisnih pisaca oglasila je izlazak Djela Miroslava Krleže u šest knjiga. God. 1937. objavljene su četiri knjige (Pjesme u tmini, Golgota, Novele i Deset krvavih godina), a 1938. dvije (Eppur si muove i Knjiga proze); prvotni plan je mijenjan: umjesto najavljenih Ratnih stvari i Govora i polemika pojavile su se dvije prospektom nenajavljene knjige, Eppur si muove i Knjiga proze. Čak dvije knjige iz tog izdanja (Deset krvavih godina i Eppur si muove) zabranjene su. Međutim, knjige su ipak distribuirane jer je Krležin mladi obožavatelj A. Malinar zamolio svojeg oca, predsjednika Sudbenog stola, da odgodi uručenje odluke o zapljeni kako bi nakladnik BNP S. Kopčok mogao razaslati knjige.

Budući da nakladnik tim zabranama nije bio ozbiljnije oštećen, dogovorio se s Krležom da već 1938. otpočne tzv. jubilarno izdanje Djela Miroslava Krleže. Prospektom su najavljena 4 naslova u šest knjiga (Banket u Blitvi I-II, Putopisi, Juraj Križanić I—II, Uspomene). Bilo je planirano da će svaki drugi mjesec izlaziti jedna knjiga, međutim (kao i obično kad su posrijedi Krležine kolekcije djela) plan je bitno promijenjen: potkraj 1938. objavljeni su Na rubu pameti i Banket u Blitvi I; u toku 1939. Banket u Blitvi II. i Knjiga studija i putopisa te početkom 1940. Povratak Filipa Latinovicza.

Poseban je odjek imao roman Na rubu pameti objavljen 1938. Prethodno je K. u rano proljeće M. Ristiću dao na čitanje svoju novelu Mjesečina; oduševljen novelom Ristić mu je sugerirao da je proširi, što je K. učinio u vrlo kratkom roku tako da je roman objavljen već u lipnju 1938. Njegovih protivnika na ljevici osobito su se neugodno dojmile sumnje Krležina lika u neizbježnost progresa, u moć razuma, u smisao kolektivne akcije. Scena rasprave Doktora i klasno svjesnoga inženjera Sineka u zatvoru doživljena je kao izravan refleks rasprava na ljevici. Zbog partijske direktive o izbjegavanju sukoba, nije bilo njihovih napada na Krležin roman (oni će uslijediti tek 1940. u razdoblju kulminacije sukoba na ljevici kad će se kritičkim tekstovima javiti O. Prica i M. Đilas).

Potkraj 1938. KPJ se priprema za prosinačke parlamentarne izbore. U skladu sa zaključcima VII. kongresa Kominterne o nužnosti stvaranja idejno širokih narodnih fronta, KPJ donosi odluku o sastavljanju posebne liste Stranke radnog naroda u sastavu Udružene opozicije. Rukovodstvo novoosnovane KPH obratilo se Krleži molbom da prihvati uvrštavanje na izbornu listu. Međutim, K. je opet, kao i 1935, bio protiv takve liste zbog istih razloga. U njegovu stanu održan je sastanak na kojem je hrvatskom komunističkom rukovodstvu iznio stav da isticanje partijske liste neće imati nikakav učinak a izložit će ugledne građane policijskoj represiji. Njegov je utjecaj prevladao pa je rukovodstvo KPH zatražilo od Politbiroa KPJ da oslobodi KPH obaveze istupanja sa samostalnom listom te da se članovi i simpatizeri KPH uključe u listu Udružene opozicije. Tom je zahtjevu Politbiro KPH udovoljio, ali u odsutnosti J. Broza, koji je bio u Moskvi. Vrativši se, on je zatražio oštre sankcije protiv rukovodstva KPH. Oni su kažnjeni, a CK KPH je reorganiziran.

K. je ubrzo nakon prestanka izlaženja Danasa počeo osjećati nedostatak vlastitog časopisa; u pismima Ristiću iz 1936. čak potanje razrađuje koncepciju novog časopisa koji bi se dobrim dijelom oslanjao na tradiciju Danasa. Tu ideju ipak realizira tek 1939: prvi broj časopisa Pečata izići će iz tiska u veljači 1939. Službeni izdavač bila je Biblioteka nezavisnih pisaca, a K. se u početku (do dvobroja 8-9) potpisivao samo kao jedan od članova uredništva (u kojem su još bili S. Batušić, D. Galić, K. Hegedušić, M. Mirković i M. Ristić) a kao glavni urednik bio je potpisan D. Ibler. Uz Krležine tekstove intelektualnu i političku fizionomiju časopisa uglavnom određuju još književni i estetički prilozi M. Ristića, filozofski Z. Richtmanna i historiografski V. Bogdanova. U Pečatu K. promovira i nekoliko mlađih pisaca koji će poslije imati važnu ulogu u hrvatskoj književnosti (R. Marinković, P. Šegedin, M. Matković i V Vida). Već u prvom dvobroju K. objavljuje tekst Svrha »Pečata« i o njojzi besjeda (srodan po načinu definiranja vlastite intelektualne pozicije tekstu Najnovija anatema moje malenkosti iz prvog broja Danasa) u kojem analizira svoj sukob s klerikalnom i nacionalističkom desnicom, ali i sa zagovornicima socijalne umjetnosti s ljevice; osobito se ruga ljevičarima oko beogradske Naše stvarnosti koji pretvaraju Nušića u idola ljevice. Krležin je tekst odmah izazvao reakciju: R. Zogović (u dogovoru s članom Politbiroa KPJ M. Đilasom) piše Krleži odgovor u Našoj stvarnosti, br. 17-18 (supotpisan je i A. Vučo) i u Mladoj kulturi br. 2 (skrivajući se iza potpisa M. Daviča, A. Hume i P. Perovića) objašnjavajući kako su se zagovornici socijalne umjetnosti godinama suzdržavali od polemike s Krležom kako ne bi štetili »lijevoj knjizi«, a K. koji je godinama šutio o tragediji malih naroda i njihovih pjesnika (misli se na španjolski građanski rat), sada progovara protiv napredne literature. Budući da je KPJ pojavu Pečata i polemičke tonove u člancima Krleže, Ristića, Richtmanna i Bogdanova shvatila kao ozbiljan izazov, pokreće časopis Umetnost i kritika (što će izlaziti od svibnja do studenog 1939. u Beogradu) u kojem surađuju vodeći jugoslavenski partijski intelektualci a koji se uglavnom bavi analizom tekstova u Pečatu, odn. temama koje Pečat nameće. U svibnju 1939. u polemiku se upleće i generalni sekretar KPJ J. Broz koji u partijskom glasilu Proleter piše članak Trockizam i njegovi pomagači upozoravajući Krležu da njegovi najbliži suradnici (Ristić, Bogdanov i Richtmann) djeluju s trockističkih i revizionističkih pozicija te da se mora od njih distancirati.

U vrhu KPJ je zbog Krležina ponašanja u vezi s izborima 1939. stvoreno mišljenje da K. ne vjeruje u snagu KPJ i da zagovara okupljanje oko Mačeka. S obzirom na njegov velik utjecaj na lijevu inteligenciju, ne samo u Hrvatskoj, KPJ pokušava takvo njegovo djelovanje neutralizirati. M. Đilas se dva puta osobno susreće s Krležom, prvi put u proljeće 1939. u Beogradu, drugi put nekoliko mjeseci kasnije u Zagrebu. Krležino ponašanje Đilas (V. Kalezić, 1990, 242) karakterizira kao »nonšalantno«, K. je KPJ ironizirao kao »mali pokret bez uticaja«, a o Staljinu je govorio s omalovažavanjem.

Unatoč svim pritiscima, K. nije odustao od svojih stavova, a ni od prokazanih suradnika. Tiskao je Izjavu Miroslava Krleže (Pečat, 5-6) eksplicitno uzevši u zaštitu svoje suradnike, upozoravajući da napade na njih smatra napadima na sebe osobno.

Broz je hitno zahtijevao susret s Krležom te se s njim sastao 29. VI. 1939. Prema P. Matvejeviću (Razgovori s Miroslavom Krležom) susret se odigrao u jednoj krčmi u Mikulićima u trenutku dok je Pečat s Krležinom izjavom još bio u tisku, a prema V. Kaleziću (Ljevica u sukobu sa Krležom) u trenutku kad je Pečat već bio tiskan. U razgovoru s Matvejevićem K. Izjavu uzgred spominje (iako je ona zasigurno bila glavna tema razgovora) prikazujući temu staljinskih čistki i »sibirskih grobova« kao najvažniju, bogato usput beletrizirajući ugođaj u kojem se održavao razgovor i Titovo ponašanje. Broz je, međutim, u izvještaju Kominterni u rujnu 1939. izrazito nezadovoljan djelovanjem Krleže i grupe okupljene oko njega, uz napomenu da Partija organizira akcije u kojima se raskrinkava njihovo djelovanje.

Prema Lasiću (1982, 285-286) potkraj 1939. ili početkom 1940. dolazi do dramatičnog raskida između Cesarca i Krleže nakon svađe kojoj je povod bio finsko-ruski rat. Očak (1982, 255) drži daje do udaljivanja između dvojice starih prijatelja moglo doći i stoga što je uredništvo Pečata odbilo Cesarcu tekst koji je on bio predao kao svoj prilog za prvi broj časopisa.

U zagrebačkom Izrazu (1939, 9) O. Prica objavljuje tekst Recepti, propisi i dogme (povodom pisanja »Pečata«) u kojem kritički komentira prvih sedam brojeva časopisa. I on postavlja pitanje što radi K., koji je nekoć bio u prvim redovima kulturne i napredne borbe, u društvu Ristića, Richtmanna i Bogdanova. Taj Pricin tekst Krležu je potaknuo na izravan obračun s najvažnijim eksponentima partijske kulturne politike. U prosincu 1939. piše Dijalektički antibarbarus koji već potkraj prosinca izlazi u Pečatu (8-9). Da je svjestan težine sukoba u koji se upušta, pokazuje i njegova odluka da Pečat od toga broja ne potpisuje više kolektivno uredništvo, već on sam preuzimajući svu odgovornost za političke i estetske konzekvencije stavova koje časopis zagovara.

Iako K. u Dijalektičkom antibarbarusu odbacuje optužbu da su on i njegovi suradnici trockisti te čak tvrdi da nije posrijedi političko neslaganje već samo razlika u koncepciji književnosti, u redovima KPJ taj je polemički tekst shvaćen kao znak definitivnog raskola. Krležin tekst je zaoštrio i podjele na krležijance i antikrležijance u lijevom pokretu; stoga je u vrhu KPJ zaključeno da se moraju poduzeti radikalni koraci. Đilas i Kardelj su početkom 1940. organizirali rad na zborniku Književne sveske okupivši najistaknutije intelektualce iz KPJ, pojačane bugarskim filozofom T. Pavlovom. U to vrijeme J. Broz nije bio u zemlji, a kad se vratio u ožujku 1940. bio je isprva, prema Đilasovim riječima, rezerviran prema ideji o poduzimanju takvoga radikalnog obračuna s Krležom (Kalezić, 1990, 243).

Prema Krležinu iskazu, s Titom se (na vlastiti zahtjev) susreo odmah nakon njegova povratka iz Moskve (Očak, 1982, 251), ali sastanak nije vodio rješavanju sporova jer je Tito ubrzo, prema Đilasovim riječima, čak počeo požurivati rad na Književnim sveskama, a u Proleteru (1940, 3-4) objavio tekst Za čistoću i boljševizaciju partije u kojem je energično osudio okupljanje revizionista oko Pečata i Krležu koji se solidarizirao s njima. U ljeto su se pojavile Književne sveske, a u listopadu 1940. održana je i V. zemaljska konferencija KPJ na kojoj je, između ostalog, još jednom osuđena pečatovska grupa.

Premda je K. u Dijalektičkom antibarbarusu najavljivao nastavak tog teksta, ipak je od te ideje odustao, vjerojatno pokušavajući smiriti sukob. Čak je u jesen 1940. i V. Bogdanovu (s kojim je bio u zategnutim odnosima jer nije odobravao njegovo odvajanje od Pečata i pokretanje Političkog iskustva), kad je čuo da on priprema knjigu Politička i moralna strana lijeve hajke na Krležu, preko K. Hegedušića poručio da odustane od objavljivanja kako ne bi produbljivao sukob, ali ga Bogdanov nije poslušao.

Krleža je u trobroju (10-12) Pečata koji se pojavio u početku 1940. objavio samo tekst Rasulo pameti, polemički odgovor S. Markušu na njegovu knjižicu Symposion... tiskanu 1939. Vrlo je teško podnosio komunistički bojkot kojemu je podvrgnut, pomalo je gubio i interes za uređivanje časopisa pa se pojavom trobroja 13-15 u travnju 1940. Pečat ugasio.

U razgovoru s Očakom (1982, 263) K. pripovijeda kako je u predratnim danima pokušavao kontaktirati s nekima od starih znanaca iz Komunističke partije (J. Kraš, O. Keršovani) moleći ih da ga povežu s J. Brozom kako bi razjasnili sporove, ali su ga oni izbjegavali. U ljeto 1940. susreo se s P. Gregorićem koji mu je sugerirao da »napiše pokajnicu«.

U jesen 1940. u Zagreb dolazi iz emigracije E. Šinko. K. ga upoznaje i druži se s njim do njegova odlaska u Drvar. Potkraj 1940. upoznaje nekadašnjega sovjetskog obavještajca i partijskog egzekutora P. Bastajića koji mu je ispričao stravične priče o zločinima staljinističkoga represivnog aparata.

Rat i dolazak Nijemaca i ustaša Krležu zatječu u Zagrebu. Preko V. Velebita ponovo pokušava stupiti u vezu s Titom, ali ne uspijeva: »Tito više nije htio da se sastane sa mnom. Bilo mu je dosta moje tvrdoglavosti. Bio sam zaista glupo tvrdoglav. A njemu je trebao Zogović, koji je imao beogradske studente za sobom, njemu su trebali drugi koji su odlučili da se bore bez sumnje. Osim toga, vrijeme je bilo ozbiljno, suviše vruće, za razgovore nepodesno. Trebalo je djelovati. Tito je bio praktičar, operativac, strateg, taktičar. Što će njemu sada tvrdoglavi Krleža, kojega muči da li je Tuhačevski bio nevino likvidiran, da li je Buharin imao ili nije imao pravo. Rat je bio tu, nije više bilo vremena za razgovore i uvjeravanja, za povijesne analize i vraćanja natrag.« (Očak, 1982, 265).

K. se početkom rata osjeća ugroženo; kao prononsirani ljevičar, u međuratnom razdoblju stalno na meti nacionalističke i klerikalne desnice, odmah se našao na popisu sumnjivih, policija ga proganja, krajnje je nesiguran; uz to je oženjen Srpkinjom koja i sama već u travnju biva pritvorena.

Istodobno ne prestaje ni izolacija kojoj su ga podvrgnuli komunisti. U razgovoru s Očakom opisuje jedno svoje hapšenje: »Vode me u zatvor u Petrinjskoj ulici. Dugačak hodnik. Polusvijetli jedna lampa na plafonu. Prema meni ide grupa omladinaca, vode ih. Jedan me je prepoznao. Viknuo: trockista. Pljunuo mi u lice. A kad su to vidjeli drugi, pljuvali su i oni. Bio sam sav popljuvan. Došao sam u ćeliju, sjeo na pod i uhvatio me grč, bol, sram, poniženje. Zaplakao sam, kao gorka godina. Došao netko misleći da plačem zbog hapšenja, pa me tješi, lice mi peru od suza. A meni dojadilo. Otjerao sam ih, nisu razumjeli. Rekao sam da me ne shvaćaju. Što da radim? Bilo mi je jasno sve, samo ne što će sutra biti. Sigurno će pozvati ustaše i reći: evo, tvoji su te odbacili, s njima ne surađuješ. Napiši nam o Titu, Rankoviću, Moši, Hebrangu. Ti si radio s njima, ti ih znaš. Ništa više. Ako ne napišeš, mi imamo i druge metode da te prisilimo. NEĆU. Tako sam riješio...« (Očak, 1982, 267).

Prema Krležinu iskazu Očaku, do 15. VII. čak je sedam puta bio hapšen; međutim, u policijskim su zapisnicima evidentirana tri njegova hapšenja (14. IV, 4. VI. i 19. VII). Krležine knjige pronađene kod izdavača zaplijenjene su i spaljene, a izdavač S. Kopčok je uhapšen. General Štancer ga je u govoru pred domobranima izrijekom naveo kao pisca koji blati »hrvatsku vojničku čast i slavu«. K. se mogao prepoznati u Pavelićevu djelu Strahote zabluda, koje je u studenome u nastavcima objavljivao Hrvatski narod; u njemu postoji odlomak u kojem poglavnik nedvojbeno misli na Hrvatsku književnu laž kad kaže: »Ta književnost ’novog pokoljenja’ proglašuje lažju sve, što je stvorila knjiga starijih pokoljenja, u koliko je ta knjiga različita od onoga, čime su čovječanstvo usrećili Marks i njemu prethodeći njegovi uravnatelji putova na polju rušenja morala i prave etike.«

Želio je izbjeći u Švicarsku pa se obratio za pomoć V. Mačeku da mu osigura dokumente za put, ali to nije dalo rezultata. Talijanski je kulturni ataše za vrijeme rata u Zagrebu bio pisac i prevodilac L. Salvini, autor antologije Poeti Croati Moderni, koji je imao iznimno visoko mišljenje o Krleži. Na jednom predavanju pred »cijelom Pavelićevom elitom« spomenuo je Krležu kao vrhunsko ime hrvatske književnosti. Nastala je opća konsternacija (Čengić, 1985, IV, 256). Salvini je posjetio Krležu i ponudio mu pomoć u prebacivanju u Italiju; K. je ponudu odbio.

Na odlazak u partizane K. ne pomišlja jer se pribojava svojih protivnika iz sukoba na ljevici, osobito M. Đilasa. Đilas je nakon rata više puta demantirao da je Krleži prijetila bilo kakva likvidacija potkrepljujući to tvrdnjom da su u partizane rado primani i umjetnici građanske orijentacije poput Nazora te da bi Krležin dolazak u partizane zasigurno bio dobrodošao; uostalom više su mu puta preko raznih glasnika slane poruke da se priključi NOB-u. K., pak, u razgovorima s Čengićem tvrdi da je neke od partizanskih glasnika doživljavao kao ustaške provokatore.

S. Lasić drži (1989, III, 34) da je u najranijem razdoblju NOB-a Krleži možda i prijetila opasnost od fanatičnih staljinista u partizanskim redovima, a da bi poslije bio dočekan s punim uvažavanjem, iako bi i tada postojala dva tipa odnosa (»Tito želi da Krleža bude kod njega, Đilas želi da Krleža bude pod Partijom«).

Ubrzo nakon uspostave ustaške vlasti rade se novi školski programi. Lj. Maraković priprema prilog o Krleži za novu čitanku, ali M. Ujeviću se čini da bi taj prilog mogao biti prevelik izazov za ustašku vlast; u dogovoru s M. Budakom izostavlja Krležu iz čitanke (Lasić, 1989, III, 18). U četiri godine ustaške vladavine nije objavio ni retka, a uz rijetke iznimke njegovo se ime nije spominjalo u javnosti.

Sam K. držao je, i to često ponavljao svojim sugovornicima, da gaje od smrti spasio doktor Đ. Vranešić koji ga je povremeno sklanjao u svoj sanatorij za živčane bolesti na Zelengaju (kao i niz drugih uglednih intelektualaca), a i svojim dobrim vezama s ustaškim vlastima utjecao je da mu se zaštiti život. Međutim, posve je u pravu Lasić kad tvrdi već u Kronologiji (1982, 298) da je o Krležinoj sudbini u krajnjoj instanci ipak najvjerojatnije odlučio sam Pavelić. U Krležologiji Lasić tu tezu dodatno razrađuje i na temelju većeg broja biografskih činjenica govori o fazama u razvoju odnosa ustaškog režima prema Krleži: do rujna 1941. Krležin život bio je izvrgnut velikoj opasnosti; tada se K. sklanja u Vranešićev sanatorij i ima neki oblik zaštite, time počinje »faza podnošenja« koja traje do travnja 1942; tada se pojavljuje tekst M. Čovića Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže u kojem se priznaje Krležina važnost za hrvatsku književnost. Za Lasića Čovićev tekst nije individualan autorski prilog; vjeruje da je pisan po direktivi Glavnoga ustaškog stana, Promičbenog ureda i, vjerojatno, samog Pavelića. Ustaški je režim svjestan promjene stanja na ratištima u SSSR-u i sjevernoj Africi, a na domaćem planu suočen je s rastom NOB-a; stoga počinje primjenjivati novu taktiku: »Da bi razbili izolaciju u kojoj su se našli i koja je bila mnogo opasnija nego 10. travnja 1941, ustaški vođe nastoje privući u svoj tabor - u tabor hrvatstva - sve Hrvate obećavajući im red, rad, toleranciju, mir i ’uljudbu’, strašeći ih baukom komunizma. U toj je koncepciji ideološki ekstremizam morao biti ’taktički potisnut’, a započela je borba između NDH i KPJ za onu neodlučnu masu koja se još uvijek držala postrani« (Lasić, 1989, III, 164). Time počinje faza »osvajanja Krleže«: otvara mu se mogućnost integracije u javni život NDH uz uvjet, dakako, da prihvati načela na kojima se zasniva ustaška država. Istodobno, nakon početnih problema s pritvaranjem, prema B. Krleži zauzet je relativno korektan stav: ona sudjeluje u predstavama HNK, a kritike su čak povoljnije nego u međuratnom razdoblju.

K., pak, potkraj 1941. i u 1942. intenzivno čita knjige iz povijesti medicine i piše eseje inspirirane medicinskom tematikom; vodi dnevničke zapise. Nameće mu se tema Areteja, razmišlja o usporedbi Areteja i Križanića; identificira se s njima, prepoznaje sebe u njihovim sudbinama, njihovim opsesivnim dilemama i stanjima depresije. U srpnju 1942. piše memoarske zapise (Djetinjstvo 1902-03). U kolovozu piše esej o Erazmu Roterdamskom kao repliku na jednu recenziju Pohvale gluposti koju je pročitao u Pester Lloydu. U listopadu piše marginalije o spoznajnoteorijskoj magiji. Komentira Chestertonovu knjigu o ortodoksiji. I u 1943. piše dnevničke zapise; posebnu pozornost posvećuje svojim snovima.

U rujnu 1943, nakon kapitulacije Italije, poziva ga Pavelić na razgovor u svoj ured na Markovu trgu. Prva verzija tog događaja opisana je u Krležinim razgovorima s B. Krivokapićem (Pitao sam Krležu, 1982), potom u razgovorima s Čengićem (S Krležom iz dana u dan, 1985), te u knjizi političkog emigranta M. Žigrovića U žitu i kukolju (1986), a i Krležin autorski opis tog događaja pojavio se posmrtno u Zapisima sa Tržiča 1988. Svi su opisi uglavnom podudarni u prikazivanju toka razgovora. Na početku razgovora Pavelić je konstatirao da je dobro što je Krleži ’revolucija’ poštedjela glavu. Na Krležine riječi kako je zahvalan Vranešiću na zaštiti, Pavelić mu je dao do znanja da ga sam Vranešić ne bi mogao zaštititi:

»A on me pogleda i kaže:

’Nije Vas valjda samo Đuro Vranešić spasio. Nekog vraga sam i ja tome pridonio!’

Pavelić je reagirao normalno jer me de facto on poštedio kad me prekrižio u posljednjem trenutku na spisku za strijeljanje. I onda, u toj situaciji sad razgovarati s čovjekom koji vam nije, dakle, otkinuo glavu, on sad vas zove na suradnju jer njemu gori pod petama - saveznici su već tako reći na našim granicama i on kombinira sa Zapadom, te bi mu takva suradnja pomogla da se prikaže u drugom svjetlu: ’Pomozite mi u ovoj situaciji kao hrvatski književnik’, i on u tom krvavom paklu priznaje da sam hrvatski književnik - hajde sada, budite toliko kuražni pa odbijte Paveliću suradnju! Ne, nije to mala stvar! Ipak je to na koncu neka borba bila, i to direktna borba - dvoboj! Stojite goloruki pred sabljama i pred noževima koji su bljeskali. Taj razgovor nije bio šala. I tu ostati dosljedan i odbiti suradnju, e, pa to ipak znači nešto. (...)

- Ali Vi tada Paveliću niste rekli: ’Neću’, nego tek kasnije, zar ne, njegovu ministru Mili Starčeviću, i to kategorično?

- Rekao sam i Paveliću NE time što nisam primio ponude ni da budem intendant Hrvatskog kazališta, ni sveučilišni profesor, ni direktor Sveučilišne knjižnice, kako mi je nudio. Nisam primio ni jedan od tih položaja.« (Čengić, 1985, IV, 114-115)

Premda Žigrović spominje dva razgovora (održana u listopadu 1943), uvjerljivija je Krležina verzija po kojoj se samo jednom susreo s Pavelićem.

Potom kontaktiranje s Krležom uime ustaške vlasti preuzima ministar prosvjete M. Starčević koji ga je »gnjavio nekoliko mjeseci«. K. naposljetku nije mogao izdržati njegova navaljivanja da se uključi u javni život, već je grubo planuo izderavši se na Starčevića da su njegovi »obrukali hrvatski narod za sva vremena« i da ne želi surađivati s njihovim režimom.

Na Novu godinu 1944. Krleži se javlja M. Budak, govori kako se kod njega okupilo društvo Krležinih poklonika te da će poslati kola po Krležu da im se priključi. K. ga odbija riječima kako on za svaku Novu godinu ide svojemu puncu (»...a to je srpska kuća, jer kao što znate, ja sam srpski zet i tako se sastajemo na Novu godinu već godinama«; Čengić, 1985, IV, 33). Sve do ožujka 1944. Budak Krležu zove i nagovara ga da zajednički pokrenu časopis Hrvatska, koji neće biti ustaški jer je promjena kursa u svijetu vidljiva pa hrvatskoj vlasti treba neutralan časopis.

Pritisci na Krležu da se uključi u kulturni život, na samom kraju i bez uvjetovanja da prihvati ustaška načela, posljedica su težnji ustaškog režima da u situaciji neizbježnog poraza modificira cjelokupnu državnu strukturu kako bi ona eventualno bila prihvatljiva zapadnim saveznicima.

K., međutim, sve te ponude odbija; očekuje dolazak partizana i realizaciju svojih mladenačkih ideala, ali se istodobno i pribojava tih pobjednika s kojima se oštro sukobio pred rat, a u ratu nije prihvatio njihove ponude da se priključi NOB-u. Posljednji poziv mu je u lipnju 1944. poslao njegov stari prijatelj P. Gregorić u obliku pisma što gaje potpisalo desetak uglednika koji su se našli na partizanskoj strani. Pozvali su ga da dođe na Kongres kulturnih radnika u Topusko; pismo je bilo sročeno poput ultimatuma (»’Ako ne dođeš, mi za Tebe nećemo garantirati!’; razumio sam da to znači: nećemo ti moći glavu sačuvati«: Čengić, 1985, III, 17).

Do njega su došle glasine da ga je na Kongresu zbog nepriključivanja partizanskom pokretu najžešće napao nekadašnji mladi krležijanac Joža Horvat. Upravo je Horvata nakon ulaska partizana u Zagreb zadužilo hrvatsko partijsko rukovodstvo da se brine o Krleži i njegovu uključivanju u javni život. K. je u drugoj polovici 1945. u čudnoj, dvostrukoj situaciji: s jedne strane nije posve siguran ni kakva sudbina njega čeka, s druge među utjecajnim ljudima u novoj vlasti ima dovoljno prijatelja i znanaca da može efikasno intervenirati za svoje prijatelje koji su se našli u nevoljama. Intervenira kod Bakarića da se spriječi hapšenje M. Kombola, preko S. Krajačića je ishodio da Lj. Babić bude spašen od strijeljanja, nakon njegovih intervencija i V. Bogdanov je pušten iz zatvora.

Obnavlja se rad Društva književnika Hrvatske, K. postaje član Suda časti u kojem ima neugodnu zadaću propitivanja djelatnosti hrvatskih pisaca za vrijeme rata.

K. se 1945. susreće s protivnikom iz sukoba na ljevici, funkcionarom Agitpropa R. Zogovićem, koji u Zagreb dolazi upravo da bi se sastao s Krležom, provjerio njegovo raspoloženje i namjere. J. Horvat ovako opisuje taj susret:

»Sastanak Krleže i Zogovića, njihov prvi susret u životu, održan je u Rokovu perivoju, zgradi redakcije ’Naprijeda’. Sjećam se, Krleža je došao pomalo zbunjen i vidno nervozan. Nas trojica sjedili smo u zasebnoj sobi. Započeo je Zogović. Govorio je o karakteru oslobodilačkog rata, o socijalističkom realizmu, pa je u jednom trenutku zastao, pogledao Krležu i dobacio: ’Krleža, bitku koju ste vodili s Partijom prije rata, smatrajte izgubljenom’. Krleža je reagirao žustro; udario dlanom o stol i uzviknuo: ’Pardon...!’ - ’Nikakav pardon’ - uzvratio je istim tonom Zogović. ’Ponavljam, bitka koju ste prije rata vodili s Partijom, za vas je izgubljena’(...) Krleža se vidnom nervoznom grimasom suzdržao od daljnje replike i razgovor se nastavio. Tijekom tog susreta dogovoreno je i pokretanje književnog časopisa Republika, te je određen sastav redakcije: Krleža, Kaleb, Horvat, s tim da Krleža bude glavni i odgovorni urednik.

Drugi dan poslije susreta sa Zogovićem predložio sam Krleži da se nađemo. Po njegovoj smo želji prošetali Savskim nasipom. Neko smo vrijeme sjedili na obali, šutjeli i promatrali ogromno jato čvoraka kako se povijalo i gnijezdilo iznad rijeke. Tada rekoh: ’Krleža, taj vaš jučerašnji sukob s Radovanom ... strah me da se ne obnovi sukob’. Prekinuo me i smirenim glasom odgovorio: ’Ne brinite, sukob se neće obnoviti, do smrti me više nitko neće udaljiti od partije’.« (Pet desetljeća Republike, 1995, 11-12)

S Krležom se tih dana susreo i B. Radica, što je opisao u knjizi Hrvatska 1945. Spominje kako su rukovodioci iz nove vlasti još bili vrlo rezervirani prema Krleži jer »Krležina sudbina u novom sistemu još nije bila odlučena«. Krležu i Belu zatekao je u prilično bijednom stanju, fizički propale, uplašene. K. je zamolio Radicu, koji je tada još bio u dobrim odnosima s komunističkim vlastima, da prigodom susreta s Kardeljem u Beogradu spomene i Krležin slučaj. Za vrijeme njihova susreta pojavila se i supruga M. Begovića te »na koljenima molila« Krležu da intervenira za njezina supruga ne shvaćajući da je »papa« hrvatskog komunizma i marksizma izvan komunističke vlasti.

U Radičinu opisu ima previše ostrašćenosti, ali njegov dojam o Krležinim strahovima nije posve netočan. Međutim, već je počela Krležina integracija u javni život i on više nije potpuno lišen društvenog utjecaja, njegove intervencije za ugrožene prijatelje imaju uspjeha, a već u trenutku tog susreta ima u rukama kao jedan od urednika i središnji hrvatski književni časopis te dogovara s Radicom časopisnu suradnju (K. njegov prilog ipak nikad neće objaviti jer je Radica 1946. emigrirao iz Jugoslavije i počeo pisati tekstove protiv komunističke vlasti).

U drugoj polovici 1945. K. ponovo počinje objavljivati svoje radove. U prvom dvobroju Republike objavljuje veliki esej Književnost danas koji bi morao imati funkciju programatskog eseja kakve je K. tiskao i u prvim brojevima svojih prethodnih časopisa. U njemu se vraća temi prirode umjetničkog čina i njegove društvene funkcije, kojom je izazivao svoje protivnike u predratnom sukobu na ljevici, ali brižno zaobilazi sve aluzije na taj sukob. Također objavljuje i angažirane publicističke tekstove Brisati krunu kao ustanovu i Krokodilina ili razgovor o istini (taj tekst je u studenom 1945. čitao na književnim priredbama u Zagrebu njegov mladi prijatelj, nekadašnji suradnik Pečata R. Marinković). U nakladi J. Čaklovića objavljeni su Glembajevi I-II, a u knjizi Hrvatska svjedočanstva o Rusiji, koju je priredio J. Badalić, tiskani su i neki dijelovi Izleta u Rusiju.

Potkraj 1945 (prema Zapisima sa Tržiča u studenom) K. se susreće u Beogradu s J. Brozom. Đilas, koji je prisustvovao tom susretu, u razgovoru s Kalezićem opisuje taj događaj: »Tito nije htio da ga primi sam, nego da bude još neko. ’Znate’, obratio mi se Đilas, ’Tito je bio špiclov - nije htio da mu se kaže da on nešto s Krležom uglavljuje’, utoliko prije što su neki drugovi negodovali kad su čuli da će Tito razgovarati s Krležom, s kojim se Partija, takoreći do juče, svađala i obračunavala. ’I Tito je pozvao mene’, rekao je Đilas, dodajući šta je i u kom smislu Tito govorio Krleži: ’No, Krleža, bilo je što je bilo, moralo se onako postupiti, potrebna je bila jedinstvena Partija, radi odbrane Jugoslavije, a ti si, kao Jugosloven, to morao da znaš i razumiješ...’ Sve je to bilo u Titovom stanu, u kome je Tito imao i radni kabinet, bez protokolarnog prijema i službenih razgovora...« (Kalezić, 1990, 244). Na sastanku je očito bio uglavljen dogovor da će i jedna i druga strana izbjegavati obnavljanje sukoba. To se ubrzo i vidjelo: kad je 1946. u časopisu Komunist objavljen Titov referat s V. zemaljske konferencije KPJ, iz njega je bio izbačen dio koji se odnosio na revizionističku djelatnost pečatovske grupe.

K. je iskoristio i prigodu da Titu predoči slučaj Vranešić te da ga zamoli da se sačuva život čovjeku koji je za vrijeme rata spasio živote mnogih lijevih intelektualaca. Od Broza je dobio uvjeravanja da će Vranešiću život biti sačuvan. Međutim, nakon niza sudskih peripetija (ponavljanje suđenja) Vranešića je Vrhovni sud osudio 7. XII. 1945. na smrt.

K. u Zapisima sa Tržiča opisuje kako se nakon izricanja presude po drugi put uputio u Beograd da intervenira kod Tita: »A kad sam se ja ponovno pojavio u Beogradu, po drugi put, za milost, jer da ne bih ostao živ da nije bilo Vranešića, rečeno mi je s najvišeg mjesta da kazna neće biti izvršena! Tako me je uvjeravao i Đilas sam; međutim, s Mošom, tu su bili neki telegrami predati sa zakašnjenjem, i zbog toga je došlo do ozbiljne situacije poslije svršenog čina, jer je Tito bio bijesan što ga nisu poslušali, pošto se on složio sa mnom da čovjeka ne treba likvidirati! Sve što Đilas o tome piše jest slobodna varijacija koja se ne podudara s istinom, i sve je to bolesno pisano s antipatijom i mržnjom.«

Valja imati na umu da K. nije objektivan kad o Đilasu govori i piše u razdoblju nakon njegova raskida s Titom; tek 70-ih godina Đilasa proglašava glavnim krivcem za Vranešićevu smrt. U razdoblju 1946-54. K. vjerojatno ne misli tako jer tada intenzivno surađuje s Đilasom. Već 1946. Đilasu predaje opsežan historiografski elaborat u kojem predlaže istraživanja što se moraju u sljedećem razdoblju poduzeti kako bi se povijest južnoslavenskih naroda oslobodila od mitova i zabluda građanske historiografije. Budući da bi takva djelatnost podrazumijevala angažiranje cijelih instituta, nova vlast Krležin prijedlog nije prihvatila, ali glavnina ideja iz tog elaborata ostvarit će se četiri godine kasnije kad K. uz potporu vlasti osnuje Leksikografski zavod.

God. 1946. K. postaje članom JAZU, a ubrzo i njezinim potpredsjednikom s vrlo velikom moći koja nije lišena i političkog autoriteta, što pokazuje da se njegov društveni položaj bitno mijenja. Sljedećih godina će u JAZU uvesti niz mladih pisaca lijeve orijentacije, očito s namjerom da promijeni ideološku strukturu Akademije.

Početkom 1946. preselio se, vratio se u nekadašnju Kukovićevu ulicu (koja se u tom trenutku zove Braće Kavurića), u kuću br. 21.

Često putuje u Beograd, za jednog posjeta (u ožujku 1946) odlazi i na grob svoga prijatelja P. Dobrovića o čemu će napisati dnevnički zapis, koji će kad bude objavljen izazvati burne odjeke u srpskoj javnosti.

U toku 1946. središnja izdavačka kuća Nakladni zavod Hrvatske pokreće ediciju Djela Miroslava Krleže. U sklopu te edicije 1946. objavljen je Hrvatski bog Mars; 1947. Povratak Filipa Latinovicza i Tri drame; 1948. Novele; 1949. Lirika i 1950. Glembajevi. Potom se to izdanje obustavlja jer kreće nova serija Krležinih Sabranih djela. God. 1946. tiskano je i novo, prošireno, reprezentativno izdanje Balada Petrice Kerempuha, koje je ilustrirao K. Hegedušić. Te godine je K. objavio samo tri nova, kraća teksta (Staljinska pobjeda pred Moskvom, Hamlet iz Vesalove anatomije, Jadranska tema).

God. 1947. K. putuje u Madžarsku u službenoj jugoslavenskoj delegaciji, posjećuje Budimpeštu i Pečuh što u njemu izaziva niz sjećanja na dane provedene u tim gradovima. Te će dojmove objaviti tek 1953. u tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947. God. 1947. tiska Predgovor Katalogu Galerije slika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u Republici (br. 11) objavljuje ulomak iz Davnih dana, a u Naprijedu 6. XI. tiska prigodni članak Oktobar 1917-1947.

U svibnju 1948. kreće na put u Pulu; odatle produžuje u Dubrovnik gdje se zatekao na Tijelovo (Brašančevo). Tu vjersku svetkovinu komentirat će u žestokom antiklerikalnom tekstu Brašančevo u Dubrovniku (Književne novine, 27.VII.1948). To je godina kad ne objavljuje mnogo, pojavilo se samo šest novih tekstova u Književnim novinama, Djelu i Republici (O našem dramskom repertoireu, Upućuju nas u Aziju, Hajka, Govor svetoga oca na Uskrs devetstotinačetrdesetosme, Odlomci iz eseja Miroslava Krleže o Kranjčeviću).

Boravak u Dubrovniku prekida jer je 28. VI. objavljena Rezolucija Informbiroa. Uključuje se u organiziranje Izvanredne skupštine JAZU 5. VII. na kojoj će pozvati akademike i sve građane da se suprotstave klevetama. Akademija je Titu uputila pozdravni brzojav izražavajući mu punu potporu. K. sudjeluje na V. kongresu KPJ koji je 1948. održan u znaku dokazivanja jugoslavenskog rukovodstva da Staljinove optužbe nisu opravdane. Na tom je kongresu M. Đilas pročitao referat Izvještaj o agitaciono-propagandnom radu KPJ u kojem se osvrnuo i na predratni sukob na ljevici te istaknuo da KPJ ne odustaje od svoje ocjene da je grupa oko Pečata djelovala s revizionističkih pozicija. K. je u pauzi intervenirao kod Broza podsjećajući ga na dogovor da se sukob na ljevici neće obnavljati. Broz ga je uvjerio da ocjene u Đilasovu referatu nisu rezultat službenog dogovora u Politbirou KPJ, već da je posrijedi privatan Đilasov stav, te je obećao da sporni dijelovi Đilasova referata neće biti tiskani u službenim publikacijama Kongresa.

Nakon Kongresa, u drugoj polovici 1948. i početkom 1949. K. najveći dio vremena provodi u Beogradu, u neposrednoj Titovoj blizini. Nastoji u tim prijelomnim trenucima poduprijeti Broza i nekim simboličnim gestama; inicira izbor Tita za počasnog člana JAZU u povodu proslave 80. obljetnice Akademije, što je i učinjeno na svečanoj sjednici 28. XII. 1948.

Postaje osobom posebnog Brozova povjerenja: u situaciji sukoba sa Staljinom Tito Krleži (koji je oduvijek izražavao skepsu prema staljinskom modelu vladavine) mnogo više vjeruje nego većini svojih suradnika, koji su do jučer vjernički obožavali Staljina. Nova situacija Krleži otvara mogućnost političke karijere; međutim, on izbjegava političke funkcije, ali djeluje u pozadini tzv. visoke politike: ima iznimno važnu ulogu u formuliranju nove ideološke paradigme koja će se 50-ih godina artikulirati u uvođenju samoupravljanja i u politici nesvrstavanja.

K. će 1949. i nekoliko sljedećih godina osobno voditi više važnih akcija na polju kulture koje su trebale s jedne strane reprezentirati jugoslavenske narode pred svijetom, a s druge stvoriti na socijalističkim temeljima novi tip kulture koji neće oponašati socrealistički model karakterističan za zemlje »realnog socijalizma«, a ni slijepo se povoditi za zapadnjačkim modernizmom. Tomu je potpuno podređen i njegov književni rad: u bibliografiji tih godina prevladavaju govori i prigodni tekstovi. Osim četiri kraća prigodna teksta objavljena u Ljetopisu JAZU, knj. 54 (Referat o političkoj situaciji na Izvanrednoj skupštini Jugoslavenske akademije, 5. srpnja 1948; Prijedlog za izbor Maršala Tita počasnim članom Jugoslavenske akademije; Pozdravni telegram Maršalu Titu sa Izvanredne skupštine jugoslavenske akademije, 5. srpnja 1948. te prigodne biografije Josip Broz Tito) objavljuje 1949. još samo dva kratka teksta u Književnim novinama (Na lađi i Varijacija o jednoj nesuvremenoj temi).

Prva velika akcija bila je Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije koja je otvorena u ožujku 1950. u Parizu. K. kao ductus generalis s velikim ovlastima već od proljeća 1949. okuplja suradnike diljem Jugoslavije, zajedno s njima bira izloške i priprema ih za transport u Francusku. Upadljivo je njegovo nastojanje da osim srpskih i makedonskih freski te srednjovjekovne umjetnosti iz jadranskih gradova dostojno predstavi i bogumilske stećke, koje drži najautentičnijim izrazom kulturne posebnosti južnoslavenskih naroda. U listopadu 1949. odlazi u Pariz, odsjeda u rezidenciji svojega prijatelja M. Ristića koji je na dužnosti jugoslavenskog ambasadora u Parizu. U Francuskoj ostaje do ljeta 1950, ali povremeno dolazi u Jugoslaviju. Sudjelovao je u radu II. kongresa književnika Jugoslavije 26-28. II. 1949. Krležino izlaganje u znaku je općih fraza, nema još naznaka radikalne promjene kursa u kulturi, što s obzirom na njegovu eksponiranu društvenu poziciju znači da u tom trenutku još u jugoslavenskome političkom rukovodstvu nije stvoren konsenzus o potrebi napuštanja normativne poetike u kojoj je umjetnost podređena ideološkim ciljevima.

Premda je pariška izložba imala velik odjek, K. je bio nezadovoljan, što će dvadesetak godina poslije komentirati u jednom intervjuu (NIN, 20. II. 1972): »Poslije izložbe Medijevalne umjetnosti jugoslavenskih naroda u Parizu 1950, vratio sam se doma zaprepašten kako svijet o našim stvaralačkim naporima nema pojma, a naročito pak kako mi sami o sebi ne znamo ništa, a ono što znamo otrovano je glupošću. Moja se teorija u borbi protiv teze o dva, dotično o tri svijeta na umjetničkom planu kroz vijekove, sa Bogumilima kao klasičnim dokazom našeg vjekovnog otpora protiv Istoka i Zapada podjednako, svršila porazno, moglo bi se reći da je propala. Da bi se donekle sredili ti zamršeni pojmovi, da bi se otvorila neka kakva-takva panorama na jedinstvenu kulturno-historijsku prošlost našeg reljefa, još za prvih dana politogeneze na ovom terenu, prihvatio sam se enciklopedijskog posla pod pretpostavkom da se samo metodičkim radom mogu prevladati razne predrasude, a naročito primitivizam.«

Izložba nije bila neuspješna, kakvom je K. prikazuje; međutim, on je činjenicu da svijet slabo poznaje kulturu južnoslavenskih naroda iskoristio uvjeravajući jugoslavensko političko rukovodstvo u nužnost pokretanja Enciklopedije Jugoslavije, koja bi osvijetlila - na način koji Krleža drži primjerenim - povijest i aktualne težnje tih naroda. Time K., u novim političkim uvjetima i s mnogo većim osobnim autoritetom, uspijeva realizirati ideju iznesenu u elaboratu uručenom Đilasu 1946. Leksikografski zavod FNRJ utemeljen je posebnom Uredbom savezne vlade 5. X. 1950, a K. je imenovan direktorom te najzad u 58. godini života dobiva stalan posao, koji će obavljati do smrti.

Drugu polovicu 1950. proveo je u dogovorima sa saveznim rukovodiocima (ponajviše R. Čolakovićem, M. Popovićem i B. Kidričem) o pravnoj regulativi i nabavi tiskarskih strojeva, a u dogovorima s Brozom, Kardeljem i Đilasom ishodio je dopuštenje da u svoj Zavod dovede i niz hrvatskih intelektualaca desne orijentacije koji su zbog djelovanja u toku NDH bili izloženi raznim oblicima sankcija. U Zavodu je zaposlio i neke od svojih protivnika s kojima je bio u sukobu u međuratnom razdoblju poput M. Ujevića, K. Krstića, M. Ćurčina i dr.

Uz pomoć iskusnog leksikografa M. Ujevića, koji ima golemo iskustvo iz rada na Hrvatskoj enciklopediji, sljedećih godina organizira rad različitih službi Zavoda te posebnu, prilično kompliciranu redakcijsku strukturu glavnog projekta Enciklopedije Jugoslavije u sklopu koje su kao posebne jedinice djelovale republičke redakcije, te redakcije za vojnu povijest i povijest KPJ. Osobnim autoritetom i akademijskim vezama K. je uspio kao urednike i pisce članaka angažirati nekoliko stotina najuglednijih znanstvenika iz čitave Jugoslavije.

U toku 1950. K. je bio akter jedne neugodne književne afere. Te godine birani su novi članovi JAZU. Predsjednik Društva književnika Hrvatske S. Kolar prosvjedovao je jer nije izabran u članstvo Akademije te što je pri izboru prednost dana E. Šinku koji jedva da poznaje hrvatski jezik. Budući da je upravo K. protežirao Šinka, odgovorio je optužujući Kolara za antisemitizam i podsjećanjem na njegovo ponašanje za NDH. Afera je završena Kolarovim isključenjem iz članstva DKH. God. 1956. Kolar je objavio zbirku pripovijedaka Glavno da je kapa na glavi u kojoj je Krležu i pisce iz njegova kruga ironizirao prikazujući njihov oportunizam i kukavičluk za vrijeme II. svj. rata.

Krležina bibliografija za 1950. i 1951. skromna je, ukupno petnaestak novih jedinica, uglavnom govora i esejističkih komentara uz parišku izložbu; pojavljuju se i tekstovi posvećeni medicinskim temama, koji su rezultat njegova bavljenja poviješću medicine u toku II. svj. rata (O Klaudiju Galenu i Poezija u starogrčkoj medicini). God. 1950. izlaze Glembajevi kao šesta knjiga iz edicije Djela Miroslava Krleže (izdavač Nakladni zavod Hrvatske te godine mijenja ime u Državno izdavačko poduzeće Hrvatske - Zora). Ta se edicija time prekida jer se počinje planirati mnogo ambicioznije izdanje Sabrana djela Miroslava Krleže.

K. u to vrijeme intenzivno radi na osmišljavanju koncepcije Enciklopedije Jugoslavije, koju će artikulirati u obliku eseja O nekim problemima Enciklopedije. Pročitat će ga na 2. sjednici plenuma Centralne redakcije EJ u Zagrebu 28.1. 1952, zalažući se za »uklanjanje malograđanskih i konzervativnih shema iz naše još slabo civilizirane svijesti« te upozoravajući kojim dijelovima političke i kulturne povijesti treba pokloniti posebnu pozornost. U toku 1951. u Leksikografski zavod počinju pristizati abecedariji republičkih redakcija, a svaki od tih abecedarija sadrži 40 strukovnih abecedarija. Sve se to u Leksikografskom zavodu objedinjuje, prepravlja, dopunjuje, a K. je uključen u svaku fazu tog posla što dokazuju i njegovi (poslije tiskani) referati na sjednicama Centralne redakcije EJ.

K. početkom 1952. osjeća potrebu za novim časopisom; Republika, u kojoj je dotad uglavnom objavljivao, svojim nedostakom fizionomije i osrednjošću ne zadovoljava njegove autorske potrebe; razmišlja o pokretanju časopisa koji bi povezao autore iz svih važnijih jugoslavenskih središta (neke od njih okupio je i u uredništvu EJ); časopis bi se zvao Danas 1952. i bio bi očito, ne samo imenom, nastavak Krležina vjerojatno najboljega međuratnog časopisnog projekta. Međutim, upravo u tom trenutku neki od autora s čijom suradnjom računa (poput Ristića, Daviča i Dedinca) u Beogradu pokreću časopis Svedočanstva. Također se pojavljuje i M. Đilas s inicijativom za pokretanje Nove misli na sličnoj koncepciji kao i Danas 1952. On poziva i Krležu da uđe u uredništvo. Premda nije oduševljen, K. ne želi odbiti poziv u to vrijeme iznimno moćnog političara koji predvodi politiku radikalne liberalizacije i politike i kulture. Prema sjećanjima nekih mlađih književnika (S. Lukić, P. Džadžić) koji su bili na sastancima inicijativne skupine urednika i suradnika, održavanima u Beogradu u drugoj polovici 1952, K. je na tim sastancima bio uglavnom svadljiv, sukobio se čak i s I. Andrićem ironizirajući njegova razmatranja o prirodi književnosti. Prema svjedočenju samog Krleže, glavni je spor bio ipak sa samim Đilasom, koji nije htio u uredništvo uključiti staroga Krležina prijatelja M. Ristića. Zbog toga ni K. nije prihvatio članstvo u uredništvu; premda nije odbio i suradnju Novoj misli (u br. 7 objavio je 1953. važan tekst Teze za jednu diskusiju iz godine 1935).

Iako je nakon II. svj. rata očito odlučio da više ne ulazi u polemike, K. se ipak u prvoj polovici 1952. našao u središtu dviju polemika. U prvom broju beogradskog časopisa Svedočanstva 1952. objavio je dijarijski fragment Na grobu Petra Dobrovića. Fragmenat iz dnevnika, 14. III. 1946. u kojem govori o svojim asocijacijama vezanim za srpsku povijest prigodom posjeta grobu svoga prijatelja. Povrijeđen Krležinim ironičnim odnosom, javio se mladi beogradski student M. Janićijević, koji je napisao prosvjedni odgovor i neuspješno ga pokušao objaviti u više beogradskih glasila. Naposljetku je tekst poslao Krleži izražavajući očekivanje da će ga on, kojemu su vrata tiska širom otvorena, htjeti objaviti i na njega odgovoriti. K. nije osobno odgovorio, već je Janićijevićev tekst (potpisan pseudonimom Levantinac) predao M. Ristiću, koji ga je objavio u Svedočanstvima s popratnim komentarom Da mržnje više ne bude! optužujući Janićijevića za šovinizam. Janićijević je potom odgovorio (Mržnje nije ni bilo!) ustvrdivši da Krležu kao pisca cijeni, ali ne odustaje od tvrdnje da se on ruga srpskim povijesnim simbolima. Taj je Levantinčev odgovor u istom broju časopisa komentirao drugi Krležin prijatelj, O. Davičo (Levantinstvo: recidiv zla) nazivajući Janićijevića šizoidnim tipom, prepoznajući u njegovu pisanju recidive duha koji je doveo do bratoubilačkog sukoba.

U zagrebačkom partijskom glasilu Naprijed 11. IV. 1952. objavljenje drugi napad na Krležu, i to u obliku dopisa čitatelja. U tekstu Da li je to moguće? K. je optužen da je u Leksikografskom zavodu zaposlio »poznate frankovce i klerofašističke intelektualce« K. Krstića, J. Matošića, M. Jiroušeka, F. Sentinelu, M. Maruševskog i C. Škarpu. K. je uzvratio u istom listu 25. IV. 1952. tekstom Odgovor na pismo »Da li je to moguće?« braneći od optužbi prije svega svoje najbliže suradnike Jiroušeka i Krstića. Također je ustvrdio da Ujevićeva Hrvatska enciklopedija nije nikakva ustaška enciklopedija, jer je pokrenuta prije rata, a u ratu samo nije prestala izlaziti; u njoj su surađivali najugledniji hrvatski javni radnici, a golema većina njih surađuje i u EJ. Samouvjerenost kojom K. uzvraća na optužbe odaje da se on osjeća sigurnim, da ima svu političku zaštitu samog vrha političke vlasti.

Na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije 5-7. X. 1952. K. je održao programatski govor kojim je pokušao modelirati novu kulturnu paradigmu zasnovanu na odbacivanju normativne poetike socijalističkog realizma i pokušaju sinteze slobode umjetnosti i njezina lijevog, socijalističkog angažmana. Krležin je govor nagovijestio otvaranje prostora slobode za modernije oblikovanje umjetničkog diskursa te je stoga bio osobito dobro prihvaćen među mlađim umjetnicima.

Potkraj godine (17. XII. 1952) održao je predavanje koje s obzirom na mjesto održavanja i auditorij svjedoči o njegovu društvenom statusu i političkom utjecaju: u Domu JNA u Zagrebu pred oficirima JNA oštro je kritizirao staljinizam i fenomen socijalističke birokracije (Kako stoje stvari).

U toku 1952. objavio je petnaestak novih časopisnih priloga među kojima se literarnom vrijednošću izdvaja Djetinjstvo u Agramu godine1902-03 (Republika, br. 12). Tekstovima Šezdeseti rođendan druga Tita (Svedočanstva, br. 5) i Titov povratak godine 1937 (Borba, 25. V) i široj javnosti obznanjuje specifično prijateljstvo koje postoji između njega i vođe jugoslavenskih komunista.

God. 1952. K. se preselio u stan na Gvozdu 23. u kojem će ostati do kraja života.

God. 1953. u znaku je proslave Krležina šezdesetog rođendana, koja kulminira u prosincu otvaranjem izložbe Miroslav Krleža na jugoslavenskim pozornicama i svečanom matinejom u HNK. Međutim, dio hrvatskoga političkog rukovodstva, s Bakarićem na čelu, još uvijek je distanciran od Krleže zbog njegove uloge u sukobu na ljevici i neće se pojaviti na proslavi. To je poslužilo M. Đilasu da u tekstu Nekulturna istorija (Nova misao, 1954, 1) javno ukori tu protukrležinsku komunističku struju; Krležu naziva najvećom progresivnom ideološkom figurom u Jugoslaviji u međuratnom razdoblju, a za sebe samoga tvrdi da se uvijek divio i opijao snagom Krležina izraza i grandioznih povijesnih slika.

Đilas je cijele 1953. zaoštravao svoj liberalistički kurs, što ga vodi u sukob s Titom; pokušavao je pridobiti inteligenciju, a posebno Krležu. Prema Krležinim Zapisima sa Tržiča u toku 1953. neprekidno ga je nagovarao da preuzme uredništvo Nove misli.

Među hvaliteljima Krleže posebno mjesto ima M. Ristić koji će u jubilarnoj godini napisati dva teksta, jedan u Borbi 7. VII. 1953 (Za šezdeseti rođendan Miroslava Krleže) vješto oponašajući emfatički ton Krležine čestitke Titu za 60. rođendan, a drugi u Republici, br. 7-8 (Fuga Krležiana), jedan od najboljih tekstova dotad objavljenih o Krleži.

K. dio ljeta provodi na Brijunima, što će činiti i sljedećih godina; povremeno se susreće i s Brozom, ali najčešće vrijeme provodi u društvu drugih jugoslavenskih političara; osobito voli društvo K. Popovića i R. Čolakovića.

U toj godini izišla je i prva knjiga (Banket u Blitvi. Roman u dvije knjige) nove serije Sabranih djela Miroslava Krleže u kojoj će u sljedećih devetnaest godina biti objavljeno ukupno 28 svezaka. U 1953. objavljeno je još nekoliko važnih Krležinih tekstova: Kalendar jedne parlamentarne komedije, Naprijed, 1. i 9. I; O Erazmu Rotterdamskom, Republika, br. 1; O parlamentarizmu i o demokraciji kod nas, Republika, br. 6; Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947, Republika, br. 12. Također tiska i nekoliko ulomaka Dnevnika.

Najveći dio vremena 1954. K. provodi redigirajući tekstove za Enciklopediju Jugoslavije. Čitajući tekstove prve knjige napisao je nekoliko stotina kartica redaktorskih bilježaka (neki redaktorski zapisi prerastaju u male eseje koje će K. sljedećih godina postupno i objavljivati).

Jugoslavenska politička scena u znaku je definitivnog obračuna Titove struje u SKJ s Đilasom koji je na siječanjskom Plenumu zbog »liberalističkog, antipartijskog i antisocijalističkog djelovanja« udaljen sa svih partijskih i državnih dužnosti, a potom i isključen iz SKJ. S obzirom na sve njegove strahove koji su ga progonili u poratnom razdoblju, K. se najvjerojatnije nije ugodno osjećao budući da je upravo u trenutku Đilasova pada objavljen tekst Nekulturna istorija u kojem je K. konfrontiran s hrvatskim partijskim rukovodstvom.

U studenome 1954. održanje Plenum Saveza književnika u Beogradu na kojem se raspravljalo o stanju u jugoslavenskoj književnosti i umjetnosti. I taj književnički plenum bio je intoniran u skladu s tadašnjim trendom suzbijanja pojava liberalističkog skretanja, što se u umjetnosti očitovalo u naglom prodoru modernističkih literarnih prosedea. K. je bio jedan od glavnih govornika; u svom je referatu ponovo razmatrao prirodu umjetničkog čina pokušavajući u uvodnom dijelu nizovima metafora artikulirati obrise svoje, na materijalističkim temeljima zasnovane estetike. Nakon tog općeg uvoda govorio je o piscima koji su se u proteklih nekoliko godina nametnuli kao uzori modernistima u Jugoslaviji. Analizirajući poetike Mallarméa, Joycea, Becketta, Eliota, Gidea i dr., zatim niza modernističkih slikara, K. konstatira da je taj oblik umjetnosti posljedica svojevrsnoga duhovnog nihilizma, doduše manje opasan od »gerasimovštine«, ali našem društvu neprimjeren jer ne može ponuditi prave odgovore na bitna pitanja vremena.

Unatoč golemu Krležinu autoritetu, njegova oštra i ironična osuda modernističke prakse, koja se uz još velike otpore tek počinje afirmirati u novoj Jugoslaviji, izazvala je prosvjed nekolicine prisutnih modernista, osobito mladih kritičara Z. Mišića i D. Mihajlovića Mihiza. Mihiz je Krleži prigovorio da je izdao svoje mladenačke ideale te je spomenuo čak i starenje i senilizaciju. Očito povrijeđen tom primjedbom, K. se javio za riječ u diskusiji dokazujući citatima iz Hrvatske književne laži, Marginalija uz slike Petra Dobrovića i kritike Grafička izložba 8. III-20. III. 1926. da nije mijenjao stavove te tvrdeći da nikad nije odobravao slijepo povođenje za stranim autorima.

Taj sukob (ali i neki drugi incidenti poput onoga kad je K. svojim negativnim mišljenjem pridonio da s repertoara Beogradskoga dramskog pozorišta bude skinut Beckettov komad Čekajući Godota) udaljio je većinu mlađih modernista od Krleže; on se sve više doživljava kao mitska institucija socijalističke kulture koja uživa zaštitu režima; indikativno je da se u modernističkim glasilima poput zagrebačkih Krugova 50-ih vrlo malo pisalo o Krleži.

Osim referata i govora u sklopu diskusije na Plenumu Saveza književnika K. je 1954. objavio još četiri dnevnička fragmenta, eseje Bogumilski mramorovi, O stopedesetgodišnjici ustanka, O ratovima na jugoslavenskom terenu te predgovor monografiji Petar Dobrović i dva intervjua posvećena izdanjima Leksikografskog zavoda. Te godine objavio je i tri naslova u Zorinoj ediciji sabranih djela: Na rubu pameti (sv. 2), Povratak Filipa Latinovicza (sv. 3), Glembajevi (sv. 4-5).

God. 1955. u znaku je izlaska iz tiska prve knjige Enciklopedije Jugoslavije, projekta na kojem K. radi već dulje od četiri godine.

Te godine epilog dobiva i jedna afera koja je započela 1954. Izazvan Krležinim dnevničkim zapisom u Republici (1954, 4), nekadašnji političar, član Republikanske stranke u Skupštini Kraljevine, A. Todorović napisao je Krleži otvoreno pismo optužujući ga da vrijeđa srpski narod. Iako nije bilo tiskano, pismo je umnoženo i u velikom broju primjeraka cirkuliralo Beogradom izazvavši veliko zanimanje javnosti. Stoga je 30. III. 1955. Udruženje književnika Srbije (kojemu je na čelu bio Krležin prijatelj M. Bogdanović) organiziralo poseban plenum na kojem je Todorovićevo pismo osudilo kao šovinistički pamflet.

Te je godine u Beogradu izvedena jedna od Krležinih legendi, Kristofor Kolumbo; Krležini mladenački tekstovi bili su dotad potpuno izvan fokusa pozornosti kazališnih ljudi (dijelom i zbog Krležina negativnog mišljenja izraženog u osječkom predavanju iz 1928). Time započinje novo razdoblje u kojem se otkrivaju avangardističke vrednote u ranim Krležinim dramskim tekstovima, što će klimaks imati u 70-im godinama.

K. je u toku 1955. objavio tri knjige iz Zorine edicije sabranih djela: Hrvatski bog Mars (sv. 6), Tri drame. U logoru. Vučjak. Golgota (sv. 7), Novele (sv. 8). Drama Vučjak predstavljena je novom varijantom; te godine K. je objavio malo novih tekstova: osim jednog dnevničkog fragmenta treba istaknuti kulturnopovijesni esej O pojavi Jana Panonija.

Razdoblje 1956-61. jedno je od najmirnijih u Krležinu životu, s prilično jednoličnim životnim i radnim ritmom. K. gotovo svakodnevno dolazi u Leksikografski zavod, tajnici diktira svoje redaktorske primjedbe vezane za članke Enciklopedije Jugoslavije, ali i Opće, Likovne i Muzičke enciklopedije, koje također čita premda nije njihov glavni urednik. Prijatelje i znance uglavnom dočekuje u svojem kabinetu u Leksikografskom zavodu, ali se s užim, odabranim krugom prijatelja susreće i kod kuće na Gvozdu, te u nekom od zagrebačkih restorana (najčešće u hotelu Palace). Povremeno odlazi na odmor u Opatiju i na Brijune; od kasnih 50-ih redovito je i Vidmarov gost u vili Bistrica u Tržiču.

Početkom 60-ih obavlja dužnost predsjednika Saveza književnika Jugoslavije što podrazumijeva dodatni angažman na plenarnim sjednicama koje se održavaju uglavnom u Beogradu i Zagrebu. U svibnju 1960. dočekuje J.-P. Sartrea koji je u posjetu Jugoslaviji; ugošćuje ga u JAZU; drži poseban pozdravni govor. Na VI. kongresu Saveza književnika Jugoslavije upoznaje mladoga sarajevskog kritičara T. Ladana; oduševljen njegovim poliglotskim znanjem zapošljava ga u Leksikografskom zavodu. U siječnju 1961. u Krležin stan na Gvozdu prvi put dolazi E. Čengić koji će 70-ih godina imati važnu ulogu u njegovu životu.

U to vrijeme osjeća da mu nedostaje časopis u kojemu bi mogao kontinuirano objavljivati. Muči ga i spoznaja da je, unatoč protokolarnim počastima i kultnom statusu neprijepornoga klasika, ipak na margini živih tokova književnosti; ima dojam da njegove knjige više nitko ne čita. S redakcijom središnjega hrvatskog lista, Vjesnika - u to vrijeme vrlo čitanog - dogovara redovitu suradnju: od listopada 1960. do veljače 1961. objavit će čak 13 velikih eseja u 18 brojeva lista. Potom je ponudio uredništvu i tiskanje u nastavcima svojega novog romana (prema sjećanju Đ. Zelmanovića, u tom razdoblju urednika kulturne rubrike Vjesnika, vjerojatno je riječ o trećem dijelu Banketa u Blitvi). Međutim, uprava novinske izdavačke kuće Vjesnik odbila je Krležinu ponudu. To je Krležu učvrstilo u naumu da pokrene časopis u kojem će imati odlučujući utjecaj.

God. 1956. pojavljuju se u Sabranim djelima četiri nova naslova: uz poznate Legende (sv. 9), Balade Petrice Kerempuha (sv. 10) i Evropu danas (sv. 13) pojavljuju se i Davni dani. Zapisi 1914-1921 (sv. 11-12). Od novih tekstova tiskan je još jedan dnevnički fragment te Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji. Pojavljuje se i druga knjiga Enciklopedije Jugoslavije.

God. 1957. u Sabranim djelima izlazi Deset krvavih godina i drugi politički eseji (sv. 14-15); od novih tekstova tiskanje dijarijski esej Razgovor o istini, o historiji, o socijalizmu, o idejama i o posljednjim stvarima te dva prigodna politička eseja: Tito u povodu 65. Titova rođendana i Oktobra tisuću devetstotina i sedamnaeste u povodu četrdesete obljetnice Oktobarske revolucije.

God. 1958. objavio je novu varijantu drame U agoniji s izmijenjenim krajem drugoga i dopisanim trećim činom. U beogradskom Nolitu tiskana je knjiga Izlet u Rusiju 1925, bitno redigirana i prekomponirana s obzirom na prvo, u estetskom i dokumentarnom pogledu superiorno izdanje. Također iz tiska izlazi i treća knjiga Enciklopedije Jugoslavije.

God. 1959. pojavljuje se nova drama Aretej ili Legenda o Svetoj Ancili Rajskoj Ptici (Mogućnosti, br. 11). Praizvedena je u HNK 28. XII. 1959, a na beogradsku premijeru 29. XII. 1959. došao je i J. Broz. K. također te godine počinje povezivati svoje enciklopedičke redaktorske bilješke u tematski povezane veće cjeline; objavljuje tri takva kompozitna teksta u časopisima Republika i Mogućnosti: 99 varijacija na razne teme, Varijacije na razne teme i 133 varijacije na razne teme. U Sabranim djelima iz tiska izlaze Simfonije (sv. 16).

God. 1960. objavio je u Vjesniku tekstove: Estetika Josipa Vidmara, Slikar Ljubo Babić, Jules Supervielle, Pozdrav Jean Paul Sartreu, Razgovor o raketama, Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu godine 1914-1918, Jedno pismo iz godine 1922, Stiže pramaljeće godine 1922, Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o socijalizmu; u novosadskim Poljima objavio je esej Prazna slama. U Sabranim djelima objavljenje kao 17. svezak Izlet u Rusiju 1925 (u varijanti koja je već predstavljena u Nolitovu izdanju dvije godine prije). Objavljena je četvrta knjiga Enciklopedije Jugoslavije.

God. 1961. K. je nastavio seriju tekstova u Vjesniku: Mir u Brestu Litovskom godine 1918, Bourbonski sumrak, Galilejske perspektive 1848-1918-1948-2048, Razgovor o pedesetogodišnjici apstraktnog slikarstva. U Narodnoj armiji objavio je tekst o aferi Diamantstein i »veleizdajničkom procesu« S. Miljušu i drugovima Impresije sa jednog davno već zaboravljenog političkog procesa. U Sabranim djelima izlaze Eseji. Knjiga prva (sv. 18).

Razdoblje 1962-67. ponovo je izrazito dinamično i vraća Krležu u maticu književnih i političkih zbivanja. U okviru Odjela za suvremenu književnost JAZU K. pokreće 1962. časopis Forum, kojemu će glavni urednik biti M. Matković, ali Krležin je autoritet i utjecaj takav da se Forum bar u toku 6o-ih godina može motriti u kontinuitetu s Krležinim međuratnim časopisima. Već 1962. K. počinje objavljivati nastavke treće knjige romana Banket u Blitvi i prve knjige Zastava; kasnije će objavljivati i ulomke dijarijske proze, a u Forumu će tiskati i niz drugih važnih tekstova. Iako je prilično kritičan prema čitavom poslijeratnom razdoblju Krležina književnoga i političkog djelovanja, S. Lasić drži da 60-ih godina nastaju djela koja idu u sam vrh Krležina opusa: »... bilo da se radi o romanu ili o dnevniku, posvuda nalazimo osnovnu komponentu: razbijanje vlastitog govornog modela, oslobođenje od dosadašnje narativne strukture (...) narativna struktura kojom se Krleža do sada služio dovedena je ovim novim eksperimentom do svoje granice, što samo znači da je maksimalno obogaćena. U harmoničnu kompleksnu periodu uvedeni su ’destruktivni’ elementi koji ravnotežu i simetriju dovode pod znak pitanja (...) Na taj način Krleža (ovom svojom posljednjom fazom) zaokružuje cjelokupno svoje artističko i životno nastojanje: spajati nespojivo. Novi narativni govor jest dvostruki poziv ili dvostruka poruka. Prije svega on je simbol permanentne samonegacije. On poziva na slobodu: najveća snaga i najveća hrabrost sastoji se u rušenju vlastitih shema (...) Krleža zna da je platio svoj danak povijesti i ideologiji, on ovim novim narativnim govorom želi da bude sama slika duha, to jest slobode. Samim tim taj je novi govor izrazita negacija društvenog govora, ideološkog govora, konvencionalnog govora« (1982, 387-388).

Oko Foruma okuplja se krležijanski umjetnički krug čiju jezgru čine Matković, Frangeš, Šinko, Šegedin, Bogdanov, Hegedušić. Istodobno se oko Krleže okuplja i krug partizanskih generala i političara: Tuđman, Šibi, Rukavina, Holjevac, Kaić, Manola i dr. Ta dva Krležina kruga povremeno se prepleću, uzajamno se druže ili surađuju na Krležinim enciklopedičkim projektima i u Forumu.

K. je u veljači 1962. u pratnji predsjednika Tita posjetio Egipat i Sudan, na putuje proveo dva tjedna. Godina 1963. protekla je u znaku proslave 70. Krležina rođendana; sve novine i većina časopisa posvetili su tom datumu posebne članke ili tematske blokove. JAZU je objavila veliki zbornik Miroslav Krleža, organizirana je i izložba Djelo Miroslava Krleže, a s jednogodišnjim zakašnjenjem izići će i Krležin zbornik Instituta za nauku o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U kolovozu 1963. boravio je i u Grazu gdje se dogovarao o izdavanju svojih djela na njemačkom. U svibnju i lipnju 1964. bio je u Budimpešti gost madžarskog Društva književnika; za Uskrs 1965. ponovo je u Grazu, a u lipnju boravi u Titovoj pratnji kao član državno-partijske delegacije u SSSR-u.

Na V. kongresu SKH 26-29. IV. 1965. K. prvi put prihvaća političku funkciju: postaje članom CK SKH. Iako funkcija nije adekvatna Krležinu ugledu i društvenom utjecaju, sama činjenica da ju je K. prihvatio indicira daje on u razdoblju intenzivne politizacije.

Za Krležu je tih godina karakteristično kritičko promišljanje tema koje su ga opsjedale u razdoblju Književne republike: prije svega propitivanje međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. Ta tema pojavljuje se i u Zastavama, ali K. je s njom svakodnevno suočen u radu na Enciklopediji Jugoslavije: od samog početka rada na toj enciklopediji on nastoji suzbiti historiografske koncepcije zasnovane na integralističkom jugoslavenstvu i velikosrpskom hegemonizmu čak i po cijenu sukoba; zbog toga nailazi na nezadovoljstvo skupine srpskih znanstvenika, a početkom 6o-ih i na otvoren bojkot.

Slučaj je došao i do CK SK Srbije pa je oformljena i posebna komisija koja je trebala ispitati opravdanost tih optužbi. Zbog te afere zategnuli su se odnosi između glavnog urednika srpske redakcije EJ M. Ristića i Krleže, jer je K. zamjerio Ristiću što nije na vrijeme bio izviješten o problemima i što je Ristić uopće dopustio da slučaj dođe pred političke forume. Prema zapisima R. Popovića u knjizi Krleža i Srbi, K. se osobno susreo s nekima od nezadovoljnih suradnika smirujući njihovo nezadovoljstvo (povjesničara umjetnosti D. Medakovića čak je pozvao da se preseli u Zagreb i postane profesionalni urednik Zavoda). Zbog tog slučaja M. Ristić je napustio dužnost glavnog urednika srpske redakcije, ali je nakon nekog vremena spor između Krleže i njega izglađen te će se oni i dalje prijateljski susretati.

Sukobi se pojavljuju i u tretmanu NOB-a u Hrvatskoj. Vojna redakcija, u kojoj dominiraju kadrovi iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, nastoji minimalizirati hrvatski udio u NOB-u. K. stoga potiče F. Tuđmana (koji je 1961. utemeljio Institut za historiju radničkog pokreta, a bio je suradnik EJ i za boravka u Beogradu) da što temeljitije istraži NOB u Hrvatskoj i adekvatno ga predstavi u enciklopediji. K. je, naime, svjestan da minimaliziranje udjela Hrvatske u NOB-u u aktualnoj jugoslavenskoj političkoj situaciji služi kao sredstvo pritiska: svaka aktualna obrana hrvatskih interesa povezuje se s ustaškom prošlošću i proglašuje recidivom hrvatskog fašizma.

Krležin suradnički krug u toku 60-ih sve više postaje i društvom političkih istomišljenika. Prema zapisima I. Šibla, iako su svi oni lijevo opredijeljeni, osjećaju se opozicijom u Partiji, »u mnogim pitanjima imaju različita gledišta od službene linije« (1986, III, 148). Sve ih karakterizira intenzivno promišljanje specifičnosti hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije i početak sumnji u to da je ono federativnim uređenjem i socijalističkim društvenim sustavom idealno riješeno.

U sklopu te pojačane senzibiliziranosti za hrvatsku nacionalnu problematiku treba motriti i Krležinu Uvodnu riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda (29-31. III 1966) u kojoj je K. kritički govorio o ilirskom rješenju hrvatskoga jezičnog problema, pa i o njihovim političkim koncepcijama. S obzirom na takav razvoj političkih stavova, bilo je prirodno da i K. 1967. potpiše Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kao zasigurno najeminentniji individualni potpisnik.

Kad se pod pritiskom jugoslavenskoga političkog vrha postavilo pred hrvatskim političkim rukovodstvom pitanje kažnjavanja Krleže, J. Broz nije dopustio da to bude riješeno na republičkoj razini s obzirom na iznimnu važnost Krležinu za lijevi pokret. Prema zapisima M. Tripala (Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku, Republika, 1992, 7-8), koji je bio svjedokom susretu Krleže i Broza u Beogradu, K. je u tom razgovoru odbio javno povući potpis, također je naveo i brojne primjere zapostavljenosti hrvatskoga književnog jezika argumentirajući time opravdanost zahtjeva Deklaracije. Ipak se složio s Brozom da je sam način njezina formuliranja i demonstrativnog prezentiranja javnosti loš te da može poremetiti osjetljivu ravnotežu nacionalnih interesa u Jugoslaviji. Ponudio je Brozu ostavku na članstvo u SKJ, ali Broz to nije prihvatio, procjenjujući vjerojatno, kao i više puta dotad, da je K. odveć važan za lijevi pokret da bi bio politički žrtvovan; stoga su se samo dogovorili da će K. podnijeti ostavku na članstvo u CK SKH. Na VII. plenarnoj sjednici CK SKH 19. IV. 1967. Krležina je ostavka, prema riječima predsjednika CK SKH V. Bakarića, »primljena na znanje«.

God. 1962. u Sabranim djelima pojavili su se Eseji. Knjiga druga (sv. 19). Treća knjiga Banketa u Blitvi tiskana je u dva nastavka u Forumu; prva i dio druge knjige Zastava objavljeni su također u Forumu u osam nastavaka. Osim toga K. je u Forumu tiskao još nekoliko važnih tekstova: Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću, Nosorog; U spomen Branka Gavelle, Uvodna riječ za časopis »Danas 1952«; za Republiku Malinar je priredio mozaični leksikografsko-esejistički tekst Multa et varia iz estetike, a u Vjesniku prigodni tekst Titova sedamdesetogodišnjica 1892-1962. Objavljena je peta knjiga Enciklopedije Jugoslavije.

God. 1963. u Sabranim djelima izlaze Eseji. Knjiga treća (sv. 20), Eseji. Knjiga četvrta (sv. 21) i Aretej ili Legenda o Svetoj Ancili, Rajskoj ptici. Fantazija u pet slika (sv. 22). U Forumu tiska Salomu, u Kolu esej Illyricum sacrum, a u Borbi eseje Šta je Evropa i Politička esejistika Augusta Cesarca. Te godine objavljeno je i ukupno čak 16 tematiziranih izbora leksikografskih glosa koje je A. Malinar pripremao za izdanje Panorame pogleda, pojava i pojmova.

God. 1964. K. je u Forumu nastavio s objavljivanjem dijela druge, treće i dijela četvrte knjige Zastava. Uz to je u NIN-u objavio Predgovor Mapi reprodukcija M. Stančića. Također su objavljena dva Malinarova izbora iz Panorame u Republici.

God. 1965. u Forumu je objavljivao nastavke četvrte knjige Zastava i esej O stogodišnjici rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića; putopisni esej Izlet u Istru tiskao je u Novom listu, a u Borbi dnevničko-memoarski zapis Premijera Golgote. Objavljena su i dva Malinarova leksikografska izbora iz Krležina opusa u Životu i Republici. Pojavljuje se šesta knjiga Enciklopedije Jugoslavije.

God. 1966. pojavila se u Sabranim djelima knjiga Eseji. Knjiga peta (sv. 23). U Forumu je objavio Uvodnu riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda (29-31. III 1966) te dva politička eseja: Izbori za predsjednika Francuske republike i Bellum gallicum oko Ben Barke. U povodu uručenja Njegoševe nagrade dao je i nekoliko prigodnih intervjua. Malinar je za Republiku priredio izbor leksikografskih glosa.

God. 1967. u sklopu Sabranih djela tiskani su Eseji. Knjiga šesta (sv. 24) i Zastave. Knjiga I-IV (sv. 25). U Forumu je objavio dijarijske Zapise iz jeseni 1940, a u Republici Iz davnih dana. U povodu pedesete obljetnice smrti F. Supila objavio je dva časopisna priloga: u Riječkoj reviji tekst Frano Supilo. In memoriam o pedesetogodišnjici smrti 1917-1967, a u Forumu tekst Odlomci romansirane biografije Frana Supila. U Forumu je objavio i esej O stogodišnjici Baudelaireove smrti 1867-1967; u Vjesniku je tiskao svoj referat Držić izraziti dramatik pučanin pripremljen za simpozij o Držiću u Dubrovniku (na koji nije otišao). A. Malinar je priredio za Republiku i Forum izbore leksikografskih glosa.

Zbog problema koje je doživio u vezi s potpisivanjem Deklaracije K. je bio suzdržan prema događajima iz sfere politike na prijelazu iz 60-ih u 70-e. Dok je većina pripadnika njegova intelektualnoga kruga radikalizirala svoje političko djelovanje angažirajući se u Matici hrvatskoj ili u sferi oficijelne politike, K. ostaje rezerviran prema politici »masovnog pokreta« skeptično sluteći njegov slom. U trenutku kad neki od njegovih znanaca i prijatelja 1972. budu zatvoreni zbog svojega nacionalnog angažmana, K. će upotrijebiti svoje političke veze da im olakša položaj.

God. 1968. dobiva uglednu Herderovu nagradu, zbog čega dva puta putuje u Beč. Upoznaje romanista P. Matvejevića koji je 1968. pisao o njemu u uglednom Le Mondeu. Na njegov nagovor K. prihvaća ponudu Le Mondea da objavi intervju u književnom dodatku lista; Matvejević će razgovore s Krležom objaviti i u revijama La Quinzaine littéraire i La Figaro littéraire. Ti su razgovori potaknuli interes francuskih izdavača za tiskanje Krležinih djela. Za razgovore s Krležom bile su zainteresirane i redakcije domaćih novina te je K. naposljetku pristao s Matvejevićem razgovarati o nizu tema vezanih za probleme umjetničkog stvaranja, vlastitog formiranja te o aktualnim intelektualnim strujanjima u Evropi. Ti su intervjui objavljeni u knjizi Razgovori s Miroslavom Krležom. Nakon prvog izdanja 1969. knjiga je za Krležina života doživjela još tri izdanja, a 1982. pojavilo se i peto, prošireno izdanje. Uspjeh tog izdanja naveo je Krležu da odobri još nekolicini sugovornika zapisivanje razgovora (Čengić, Očak, Krivokapić, Vaništa). Iako je to činio s karakterističnom maskom mrzovolje, očito je namjerno izazivao sugovornike da razgovore zapisuju jer sam, pogotovo potkraj života, više nije bio u najboljoj spisateljskoj formi, a u konverzaciji (njegovu vještinu konverzacije Ristić je opisao u Fugi Krležiani) zadržao je punu lucidnost praktično sve do smrti. Matvejević će do Krležine smrti ostati u krugu Krleži bliskih ljudi, premda njihov odnos neće uvijek biti harmoničan.

U siječnju 1970. u Zagrebu je održan simpozij Sveučilište i Revolucija na kojem je S. Lasić svojim izlaganjem Sukob na književnoj ljevici (1928-1952), podupirući Krležinu poziciju u sukobu, izazvao V. Bakarića da polemički reagira već na samom simpoziju. Lasić je potom svoje izlaganje proširio i objavio kao posebnu knjigu, koja je izazvala izniman odjek u stručnoj javnosti, ali i među širim slojevima publike. U Krležinim stavovima prepoznao je antistaljinistički, nedogmatski način mišljenja, po mnogočemu korespondentan s tadašnjim evrokomunističkim nastojanjima zapadnih komunističkih partija da odbace boljševičke dogme i usmjere se prema humanijoj i liberalnijoj viziji socijalizma. Sam je K. oduševljeno prihvatio Lasićevu interpretaciju, ali se nije oglašavao vlastitim komentarima. Iz Čengićevih razgovora s Krležom vidi se da je Lasić do 1978 (kad dolazi do raskida zbog Lasićeva rada na Krležinoj biografiji) bio Krležin čest i omiljen gost.

Potkraj 60-ih K. prihvaća ponudu redatelja M. Fanellija da napiše scenarij za film; kao predložak poslužila mu je novela Cvrčak pod vodopadom. U toku 1970. film je snimljen; mišljenja kritike bila su podijeljena. Tekst scenarija objavljenje u Forumu 1970, a 25. X. 1973. održana je i kazališna praizvedba u HNK (redatelj D. Radojević).

Početak 70-ih u znaku je povećanog interesa za Krležine rane dramske tekstove koji doživljavaju kritičke reinterpretacije (B. Donat, M. Miočinović, D. Gašparović i dr.). Osobit uspjeh doživljavaju 1970. predstava Dramskoga kazališta »Gavella« Kraljevo (režija D. Radojević) i 1973. na Dubrovačkim ljetnim igrama Kristofor Kolumbo (režija G. Paro). Moderni režijski postupci daju atraktivnost i dramama u čiji se scenski potencijal sumnjalo: predstava Aretej na Dubrovačkim ljetnim igrama 1972 (režija G. Paro). K. povremeno prima u goste redatelje i glavne glumce; neke od svojih predstava i osobno gleda.

Sedamdesetih godina K. sve rjeđe objavljuje nove tekstove: 1970. objavio je uz scenarij još samo 3 intervjua; 1971. Chestertonovu knjigu o ortodoksiji u Hrvatskome znanstvenom zborniku i esej Ettore e Andromaca u Forumu te tri intervjua; 1972. objavljuje 9 dnevničkih fragmenata u Forumu, Dometima i Oslobođenju te dva intervjua; 1973. objavio je u Forumu dva dnevnička fragmenta, predgovor za jubilarnu monografiju o K. Hegedušiću, koji je u sarajevskom Oslobođenju objavljen pod naslovom Ukleta stvarnost, te dva intervjua; 1975. samo nekrolog I. Andriću Svjetlost čiste poezije koji je simultano objavljen u više novina u Jugoslaviji; slično je bilo i s nekrolozima E. Kardelju 1979. i J. Brozu 1980.

Iz serije Zorinih Sabranih djela pojavile su se još dvije knjige: 1969. Poezija (sv. 26) i 1972. Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (sv. 27).

Paralelno sa Zorinim izdanjem Sabranih djela izišlo je i nekoliko kolekcija izabranih djela: u beogradskom Nolitu objavljeno je u razdoblju 1960-73. ukupno sedam naslova u devet svezaka izabranih djela na ćirilici. U zajedničkom izdanju zagrebačkog Naprijeda, beogradske Prosvete i sarajevske Svjetlosti izišlo je 1966. pet knjiga Krležinih odabranih djela koja je priredio M. Matković. U sklopu edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti izbor od pet knjiga priredio je I. Frangeš. Beogradsko izdavačko poduzeće Sloboda tiskalo je 1977. Izabrana djela Miroslava Krleže u deset knjiga na ćirilici 1977 (izbor i redakcija M. Lončar).

Zorino izdanje Sabranih djela (prema Krležinoj verziji) prekinuto je zbog piščeve svađe s direktorom Zore I. Dončevićem koji je Krležu uvrijedio rekavši da za njegove knjige nema interesa publike. Zora je u to vrijeme u financijskim problemima, ali vjerojatno ne zbog Krleže jer je većina njegovih knjiga izdavana u ponovljenim izdanjima. Valja imati na umu i činjenicu da u toku 1972. E. Čengić nudi Krleži uime sarajevskog Oslobođenja vrlo povoljan ugovor za izdavanje 20 knjiga izabranih djela. K. je ponudu prihvatio i već 1973. tiskane su sve knjige u čast piščeva osamdesetog rođendana. Jubilarne godine izdavač je u Sarajevu organizirao veliki simpozij posvećen temi Krleža i škola na koji su pozvani vodeći poznavatelji Krležina djela iz cijele Jugoslavije. U povodu tog jubileja i u Zagrebu je održana svečana akademija, a JAZU je izdala novi veliki zbornik radova posvećenih Krleži.

E. Čengić i direktori Oslobođenja nakon objavljivanja izabranih djela dolaze Krleži s ponudom za tiskanje sabranih djela. Privučen efikasnošću Oslobođenja i vrlo povoljnim ugovorom K. ponudu prihvaća. Time je definitivno blokirana namjera zagrebačkog izdavača Libera koji je bio formirao vrstan urednički tim (Flaker, Frangeš, Goldstein, Kapetanić, Lasić i Žmegač) s namjerom da objavi kritičko izdanje sabranih djela. Njihova je koncepcija predviđala žanrovsko-kronološki raspored, a ne tematsko-ciklički (kakav je K. preferirao) te je pretpostavljala uključivanje varijanata tekstova. Krleži ta koncepcija nije bila prihvatljiva te se radije odlučio za ponudu Oslobođenja.

To izdanje započeto je 1975. izdavanjem petosveščane Panorame pogleda, pojava i pojmova (koju je A. Malinar pripremao gotovo dva desetljeća). U razdoblju 1976-1988. potom je izišlo još 45 knjiga: 1976. Zastave I-V; 1977. Dnevnik I-V; 1979. Eseji i članci (Rainer Maria Rilke, O Erazmu Rotterdamskom, Evropa danas, Deset krvavih godina, Kalendar jedne parlamentarne komedije); 1980. Proza (Tri kavaljera frajle Melanije/Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi I-III); 1981. Drame (Legende, Tri drame /Golgota. Galicija. Vučjak/, Glembajevi. Drame, Glembajevi. Proza, Aretej); Novele i poezija (Novele, Hrvatski bog Mars, Poezija, Balade Petrice Kerempuha, Simfonije); 1983. Članci i polemike (Ratne teme, Sa uredničkog stola, Moj obračun s njima, Iz naše književne krčme, Dijalektički antibarbarus); 1985. Putopisi i studije (Izlet u Rusiju 1925, Putovanja. Sjećanja. Pogledi, Historijske teme, Likovne studije, Dijalozi i ideje), 1988. Zapisi i eseji (Svjetiljke u tmini, Svjedočanstva vremena, Gdje smo i kako smo, Zapisi sa Tržiča, Pisma).

Sedmim sveskom Enciklopedije Jugoslavije koji je izišao 1968. i osmim 1971. kompletirano je I. izdanje te enciklopedije. Uz pomoć novoga, ambicioznog zamjenika direktora Leksikografskog zavoda I. Cecića, K. 1974. pokreće II. izdanje te enciklopedije. Sve do 1977. sudjeluje u svojstvu glavnog urednika u radu redakcije; iako se u drugoj polovici 70-ih zbog artroze vrlo teško kreće, dolazi gotovo svakodnevno u Leksikografski zavod na Strossmayerovu trgu 4. Nakon požara u lipnju 1977. u kojem je izgorio treći kat Zavoda, K. odustaje od dolazaka, ali još uvijek prati rad ustanove koju je utemeljio: o stanju u Zavodu izvještavaju ga redovito zamjenik direktora i urednici pojedinih edicija.

K. i u 70-im živo prati sva zbivanja u književnom životu; sačuvao je intelektualnu radoznalost: od Matvejevića, pa i Čengića neprekidno traži da mu ispričaju novosti u gradu; povremeno želi i upoznati nove zanimljive ljude. Čengićevi i Krivokapićevi zapisi pokazuju s kakvim je interesom 1977. i 1978. pratio polemiku oko Grobnice za Borisa Davidoviča; naposljetku je preko Matvejevića i osobno upoznao autora knjige D. Kiša.

S posebnim zanimanjem prati i sve što se odnosi na nekadašnji sukob na ljevici i njegove aktere. U središtu je njegove pozornosti neprekidno M. Đilas. U razgovorima s Čengićem pripovijeda kako je godinama prikupljao građu o vlastitom sukobu s Đilasom pomišljajući kako će možda jednog dana o tome napisati knjigu. God. 1974, nakon što je pročitao Đilasove Memoare jednog revolucionara, fascikl s tom dokumentacijom šalje S. Lasiću u Pariz sugerirajući mu u popratnom pismu da napiše nastavak knjige o sukobu na ljevici. Stjecajem okolnosti pošiljka nije Lasicu uručena. Mučio ga je i problem kako suvremenim čitateljima prezentirati Dijalektički antibarbarus. Razgovori s Čengićem i pogotovo Očakom pokazuju da je potkraj života želio ostaviti sliku o sebi kao o lojalnom titoistu pa i discipliniranom članu Partije. Upravo ga to ponajviše motivira da Čengiću pred smrt izdiktira Promemoriju istraživačima tzv. »sukoba na ljevici«.

Posebno ga pogađaju izjave V. Bakarića koji je u nekoliko intervjua u razdoblju 1976-78. interpretirajući predratni sukob na ljevici Krležu predstavio kao protivnika kojega je Partija porazila; god. 1978. održao je i predavanje na Političkoj školi u Kumrovcu u kojem je osudio »pečatovce«. Ti permanentni napadi Krležu su toliko iritirali da je zatražio od Tita da utječe na Bakarića da prestane s njima. Međutim, kad ga je I. Mandić pokušao nagovoriti da u novinskom intervjuu odgovori Bakariću, K. je energično odbio takvu ideju.

K. je dubokim osjećajem tuge dočekao vijest o smrti J. Broza u svibnju 1980. jer ga je doživljavao ne samo kao prijatelja i političkog zaštitnika već i kao vršnjaka koji je silno imponirao svojom nepresušnom životnom energijom; utoliko teže su mu padale vijesti o Titovu tjelesnom propadanju i »mrcvarenju« pred smrt. Belina smrt 23. IV. 1981. potpuno ga je deprimirala, »napušta ga volja za životom« (Čengić, 1985, IV, 350). U rujnu 1981. oboljeva od upale pluća, vezanje za postelju, sastavlja oporuku. U tim trenucima uz njega su uz kućnu pomoćnicu i vozača uglavnom Čengić, Vaništa, povremeno Matvejević, o zdravlju se brinu K. Vranešić i I. Padovan. Održavaju ga na životu transfuzije; pojavljuje se potkraj studenoga ulkusno krvarenje, 1. XII. odlazi u bolnicu »Dr. Mladen Stojanović« u Vinogradskoj ulici. Umire 29. XII. 1981. u 1 sat poslije ponoći. Sahranjen je 4. I. 1982. na Mirogoju.

LIT.: M. Vaupotić, Krležini književni časopisi, Republika, 1963, 7-8, R. Čolaković, Kazivanje o jednom pokoljenju, I—III, Sarajevo 1966-72; M. Iveković, Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, I—II, Zagreb 1970; S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; M. Lončar, Krležini časopisi (za sve kulturne probleme), I—III, Književna istorija, 1974, 24, 25 i 26; B. Radića, Hrvatska 1945, Barcelona-München 1974; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; V. Kalezić, Pokret socijalne literature, Beograd 1975; M. Lončar, Hronologija života i rada Miroslava Krleže, Izabrana dela Miroslava Krleže, Beograd 1977; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; E. Čengić, Krleža, Zagreb 1982; V. Kalezić, U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982; B. Krivokapić, Pitao sam Krležu. 13 razgovora, Beograd 1982; P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom (V. izd.), Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1982; Z. Bartolić, Krležina genealogija, Gordogan, 1985, 19; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; I. Šibl, Sjećanja I—III, Zagreb 1986; R. Vučković, Krležina dela, Sarajevo 1986; M. Žigrović, U žitu i kukolju, Barcelona-München 1986; I. Krtalić, Krleža za i protiv, I—II, Zagreb 1987; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; Đ. Zelmanović, Kadet Krleža, Zagreb 1987; Z. Kulundžić, Tajne i kompleksi Miroslava Krleže, Ljubljana 1988; M. Matković, Miroslav Krleža. Život i djelo, Zagreb 1988; B. Kovačević, Slučaj zagrebačkih revizionista, Zagreb 1989; I. Krtalić, Sukob s desnicom, Zagreb 1989; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I—III, Zagreb 1989; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990; V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd 1990; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, IV-VI, Zagreb 1993; E. Gerner, Oproštaj s Gvozdom, Zagreb 1993; D. Kapetanić, Stari i novi Krleža, Radovi Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«, 1995, 4; R. Popović, Krleža i Srbi, Beograd 1997; V. Visković, Krležina uloga u sukobu na ljevici, I-III, Republika, 1999, 3-4, 5-6, 7-8.

Vel. V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

ŽIVOTOPIS. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1747>.