ERAZMO ROTERDAMSKI

ERAZMO ROTERDAMSKI (pravo ime Geert Geerts), nizozemski filozof, teolog, esejist, filolog i prevodilac (Rotterdam, 28. X. 1467 - Basel, 12. VII. 1536); pisao samo na latinskom. Jedan od dominantnih predstavnika evr. humanizma čije djelo Pohvala ludosti (Enkomion morias seu laus stultitiae, 1511) ulazi u riznicu svjetske književnosti. Bogata epistolarna literatura s najvećim imenima početka XVI. stoljeća. Moderna Evropa otkriva Erazma povodom proslave četiristogodišnjice Erazmove smrti: 1936. tiskaju se i prevode najvažnija Erazmova djela (u nas Pohvala ludosti), a o njemu pišu R. Musil, S. Zweig i J. Huizinga (koji dopunjuje prvo izdanje svog Erazma). To je godina ispita savjesti za svakog evr. intelektualca jer je čovjek bio okružen nasiljem koje je sebe smatralo oličenjem istine, pravde i slobode. Postoje naznake da je i Krleža tada spoznao veličinu Erazma i njegove relativne neutralnosti u vjerskom ratu koji je pustošio Evropom u XVI. st. Prije toga se ne spominje u Krležinoj esejistici. Od 1936. javljaju se u Krležinu djelu aluzije na Erazma i njegovo glavno djelo Pohvala ludosti: prvo poglavlje romana Na rubu pameti (1938) zove se O ljudskoj gluposti, a protagonist romana čitao je Erazmova djela. Ipak, do zapisa O Erazmu Rotterdamskom (napisanome potkraj ljeta 1942. a objavljenome 1953. u Republici, br. 1) K. nije Erazma doživio kao realnu i simboličnu osobu koja bi savršeno mogla izražavati njegove dvojbe. To se dogodilo u doba ratnih i poratnih meditacija kada je Erazmo, moglo bi se reći, ispunio Krležin intelektualni prostor i postao neka vrsta privilegirana sugovornika. Nakon 1953. taj je sugovornik opet potisnut u pozadinu.

Metoda kojom je K. razmišljao o Erazmu u tim dnevničkim meditacijama jest metoda ambigvitetne identifikacije: postavlja sebe u Erazmovu situaciju, postavlja Erazma u svoju dramu; prihvaća njegova rješenja, ali istodobno ostaje na distanci znajući da je Erazmova neutralnost i njegova negacija svakog angažmana i opasna i smiješna. Njihova je drama ista: što intelektualac treba činiti u doba fanatiziranog nasilja, u doba kad njegovi vlastiti fanatici postaju opasniji od protivnika. K. je u svome zapisu osobito isticao da je Erazmo potkopao temelje Crkve XVI. st., ali je morao reći »ne« i Lutheru kako bi obranio (ili branio) princip koji je smatrao temeljem humanizma - princip tolerancije. K. se divi Erazmu, ostaje skeptičan prema postulatima kojima se Erazmo podvrgnuo: želi biti Erazmo i istodobno želi biti čovjek koji aktivno mijenja svijet ili pridonosi njegovu mijenjanju. Kod Erazma je najviše volio njegovu pjesničku distancu i njegovo beznadno lutanje morem gluposti: njegov san o luci i smirenom radu.

LIT.: I. G. Kovačić, Najslobodoumnije Krležino djelo, Novosti, Zagreb 1941, 47; Z. Konstantinović, Krleža o njemačkoj i skandinavskoj književnosti, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; A Flaker, Erazmovski sukob, Umjetnost riječi, 1985, 3.