Varijacije na muzičke teme

»VARIJACIJE NA MUZIČKE TEME«, objavljene su u okviru veće cjeline pod naslovom 99 varijacija na razne teme u časopisu Republika, 1959, 2-3, a potom u knjizi Eseji II (Zagreb 1962). Obuhvaćaju varijacije: Fraze o Fauréu; Lullyjeva muzika; Velikani muzike; Muzika traži pratnju pjesničke riječi kao komentar; Klasici danas; Muzička fraza; Oduhovljenje suvremene muzike; Stravinski; Muzikologija i metoda zdravog razuma; Drugo carstvo kao idila; César Franck; Liszt; Berlioz; Beethoven; Bruckner; Brahms; Bach; Hindemith; Bartók; Händelovi oratoriji; Mozart; Chopin; Ilirizam i muzika. Napomena na kraju knjige upućuje da su to »kritički osvrti na rukopisne tekstove enciklopedijskih izdanja LZ«.

Te Krležine varijacije potvrđuju golem raspon njegove glazbene osjetljivosti, ali i određuju njegov pristup glazbi, koji je više sociološki nego estetski po svom interpretativnom duhu. Pišući o glazbenim djelima, K. nije toliko zabavljen njihovom strukturom, koliko socijalnom sredinom u kojoj su nastala i društvenim okolnostima njihova pojavljivanja. Tu nailazi na problem djelovanja glazbe i nakon što su prilike njezina nastanka minule: razrješava ga univerzalnom vrijednošću ekspresije »ljudskih osjećaja«. Ta kategorija omogućuje mu, pak, da se suprotstavi »nadnaravnom« podrijetlu glazbe, te da afirmira neku unaprijed pretpostavljenu ljudsku prirodu koja je na svoj način »izvanvremenska«, pa tako i moguća kao kriterij pri prosudbi pojedinoga glazbenog djela.

Krležin odnos prema povijesti glazbe i suvremenom stvaralaštvu, prema konkretnim skladateljima i opusima dosljedno se ne razlikuje od njegovih pogleda na likovnu umjetnost i književnost: kontinuitet tradicije ne sagledava ciklički nego kao linearni razvojni proces, te ga raspad tonalnosti i »dekadencija« glazbenog sustava dodiruje čak i više od simultanih pojava u suvremenom slikarstvu ili književnosti. Nestajanje »mimetičke« konvencije kao da mu izmiče pretpostavke vlastite interpretacije stvarnosti. Velike glazbene pojave klasičnih stoljeća ocjenjuje sociološki, one romantične programatski ili impresionistički, a suvremena nastojanja odbacuje sa skepsom, zbog toga što je zvuk u njima očišćen od »svega ljudskog«, tj. ekspresije.